Frane Ridjan rođen u Vinkovcima, odrastao u Trogiru, a u Zagrebu postao jedan od omiljenih lica televizije.
Reporter kojem nije teško izvještavati s bilo kojeg područja poplavljene Hrvatske, voziti se u invalidskim kolicima kako bi ukazao na iznimne probleme tih ljudi te ukazivati svim sredstvima na zbivanja oko sebe i oko njegovih gledatelja. Široj publici poznat je i kao voditelj jedne od najpopularnijih jutarnjih emisija “Dobro jutro Hrvatska“.
Izuzetno simpatičan voditelj za kojeg mnogi kažu da je je i iznimno mudar rekao nam je u najnovijem intervju.
W: Radite reportaže s terena, radijski ste voditelj, televizijski voditelj u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, kapetan ekipe u emisiji “Volim Hrvatsku”. Kako biste se predstavili čitateljima?
Pozdrav svim željoljupcima sa wish.hr. Ja sam Frano Ridjan, na moju žalost ne Riđan, jer se svi sjete jotacije baš u mom prezimenu.
Rođeni sam Vinkovčanin zbog centralnog grijanja, odrastao u Trogiru, a put me na kraju doveo do Zagreba. Diplomirani sam novinar, “liječeni” folkloraš i čovjek iz svačijeg dnevnog boravka. (to je želja) Ne volim sve što vole mladi, prirodno sam pozitivac i veseljak (ne uzimam za to nikakve preparate), a u slobodno vrijeme (što je rijetkost) uživam u putovanjima.
W: Očigledno ste osoba koja voli raditi. Od kuda dolazi sva ta energija?
Energija je stvar forme, a ja sam u formi – okruglo je forma 
Energija je nešto što nam je priroda dala, naš život. Imamo samo jedan i ne isplati ga se protratiti bez rada. Rad je veselje, ali u našoj zemlji i privilegija što mi daje dodatan motiv da radim što više i što bolje. Ako pritom uspijem zaraditi koju kunu, onda je odmah lakše.
Radim ono što volim, pa zbog toga možda energija ne propada u gunđanju i depresiji. Recept za takvu energiju je vrlo jednostavan: probudiš se ujutro, shvatiš da si živ, da te ništa ne boli (ili možda malo boli) i samo se zapitaš – hoću li biti nadrndan kao svi ostali ili ću pokušati staviti barem jednoj osobi osmjeh na lice toga dana?
Ja sam oduvijek bio malo na svoju ruku, tako da uvijek držim kontru.
W: Kako obrađujete veliku količinu informacija s kojom svakodnevno baratate? Koliko se temeljno pripremate za pojedine uloge?
Teško obrađujem. Mozak mi je pun bespotrebnih podataka koje svakodnevno moram popamtiti ne bih li u svega nekoliko minuta televizijskog ili radijskog programa pokušao uvjeriti slušateljstvo/gledateljstvo da se kao razumijem u svaku temu. Nije to lagan posao, neki kažu da nije ni vrijedan, ali ga ne dam vrijeđati.
Ima nas koji u njemu uživamo i trudimo se da uz pomoć njega što veći broj ljudi bude zadovoljan. Nikad to neće biti svi, ni ne trebaju. Što se pripreme tiče, nekada se pripremaš vrlo površno jer je u zadnjem trenutku nešto krenulo po zlu i sve što si pripremio propada. Kada imaš vremena za temeljitu pripremu, to je super.
Samo se gotovo uvijek dogodi da kad se previše pripremaš, uloga ispadne puno gora nego si zamislio. Mi ljudi smo bića improvizacije, pogotovo na ovim prostorima – snalaziš se kako znaš.
W: Nalazite li se često u “škakljivim” situacijama u emisijama uživo? Kako se snalazite u tim trenutcima?
Škakljivih situacija u našim programima nema. Mi smo televizijski i radijski vrlo konzervativno i često uštogljeno društvo. Previše je toga u rukavicama, previše se pazi da se netko nečiji ne bi osjećao uvrijeđenim.
Svi smo si dobri, izuzetno pristojni , fini, što je u biti smiješno i licemjerno jer kad su ugašene kamere nismo ni približno toliko obzirni jedni prema drugima. Moram napomenuti da jačina uštogljenosti i licemjerstva varira ovisno o mediju. Na radiju su ljudi puno prirodniji.
W: Da li Vas negativne kritike obeshrabre ili bude u vama još veću želju za radom?
Iskreno, u ovoj zemlji još nisam sreo čovjeka koji, uz moju debelkost, kritiku shvaća kao nešto pozitivno. Naime, kod nas ne postoji kultura samokritike, pa samim time ne može postojati ni kultura kritike uopće.
Mi samo znamo jedi druge pljuvati, omalovažavati, vrijeđati, a pritom ne volimo kad to nama rade. Zanimljivo. Kad sam bio mlađi, jako su me smetale “negativne kritike”, sada sve više shvaćam da su one besmislene i nekonstruktivne.
Ljudi se ne bave kritiziranjem nego trolanjem – sakriven iza pseudonima pljujem po svemu i svakomu ne bih li skrenuo pozornost na sebe, a nisam u životu puno toga napravio. Posao koji radim, rade još mnogi kolege, jer nije jednostavno moguće da svi vole baš tebe. Postoji mogućnost izbora.
Ja nestajem pritiskom gumba na upravljaču. Ne morate previše trošiti energiju na uklanjanje.
W: Možete li podijeliti koju zgodnu anegdotu koja vam je ostala u lijepom sjećanju?
Mrzim ovo pitanje, jer obično izaziva odgovor tipa: bio sam u tolikim situacijama da se ne mogu sjetiti sad točno koju bih vam ispričao, ali ih je bilo. Ako želite dugo ostati u mom poslu, najbolje što vam se može dogoditi jest da čim završite obveze toga dana, sve zaboravite.
Onda se sljedeći dan možete opet iznova svemu veseliti Evo vam ipak jedne – imao sam javljanja s poplavljenih područja i cijeli dan sam govorio svojoj ekipi da paze kud se kreću jer je voda po svuda. Na to moj snimatelj kaže, da sam dosadan više s tim i krene od mene na poziciju snimanja. Naravno da je završio u vodi do pazuha.
W: Koju biste svjetsku televizijsku kuću istaknuli i zašto?
BBC. Oni rade ono što bi radio i televizija trebali raditi – obrazovati, informirati i zabaviti. To sve rade s vrhunskom produkcijom i svima su primjer kada treba reći nešto protiv HRT-a, pogotovo protiv RTV pristojbe. Pritom ljudi zaboravljaju važnu stvar – BBC godišnje od pretplatnika dobije više od 3 milijarde funti.
S tolikom količinom novca, svatko bi radio odlične stvari kao i oni. Vrlo je jednostavna računica – da bi nešto mogao prodati svim televizijama svijeta, moraš jako puno novca uložiti. Što više uložiš, (naravno u bitne stvari) više češ zaraditi. Postoji ona stara izreka “Koliko para, toliko muzike”.
W: Koji je svjetski ili hrvatski novinar onaj koji vas oduševljava i zašto?
Moram priznati da nikad nisam gajio neke posebne simpatije prema novinarskoj strani moga posla. To je specifično zanimanje, koje rijetki ljudi mogu raditi kvalitetno i dobro.
Smatram da sam puno lošiji novinar od mnogih kolega. Više me veseli i više uživam u ulozi voditelja i zabavljača. Zvijezde koje po tom pitanju postoje, iz moje perspektive, su Jay Leno, Stefan Raab i Vojo Šiljak. Zašto? Zato što rade ili su radili svoj posao odlično.
W: U takvo ubrzanom ritmu stignete li paziti na prehranu ili je, kao nažalost kod većine, “s nogu”?
Kao što se može primijetiti na mojoj vanjštini, uopće ne stignem paziti na prehranu. Sve sam teži, ne karakterno, nego doslovno, a pritom još imam problema s mnogim namirnicama. Prehrani se planiram uskoro intenzivnije posvetiti, jer ovako više ne mogu. Napokon sam shvatio da na zdravlje treba konstantno paziti. Krećem s pažnjom, kao i uvijek, od sutra.
W: Na koji način se opuštate nakon napornog dana i što je za Vas idealan odmor?
Nakon napornog dana se opuštam spavanjem za sutrašnji naporan dan. Odmor koji stignem uhvatiti jest onih nekoliko minuta samoće u automobilu od mjesta A do mjesta B, ali i to nije pravilo.
Moj idealan odmor odnosi se na bilo koje mjesto bez signala na mobitelu, bez gužve, vreve i partijanera, samo moja ljubljena i ja, neprimjetna posluga, mir i tišina. Rekli bi moji vršnjaci – čista penzija.
W: Koja je knjiga na Vas ostavila izniman dojam nakon što ste je pročitali te koju biste izložbu preporučili čitateljima da je svakako posjete?
To je još jedan veliki problem moje profesije. Godišnje pročitam na tisuće stranica priprema, zakona, biografija, ali za beletristiku u danu nema vremena.
Ipak, uz čitanje na rate, nešto sam ipak stigao pročitati. Nekako se uvijek vraćam Gibranovom Proroku. Neki će reći da to i nije prava knjiga jer ima malo stranica i u biti je zbirka eseja, ali nekad je manje u stvari više.
Što se izložbe tiče, preporučujem da svi odu na izložbu “Volim matematiku”, jer ćete napokon shvatiti da matematika nije bauk i gubljenje vremena iako često izgleda kao nešto krajnje bespotrebno u našim životima.
W: Koliko često putujete i volite li istraživati kulture drugih zemalja? Koja zemlja je na Vas ostavila poseban dojam i zašto?
Trudim se putovati što češće, ali često su ta putovanja dio posla, pa ne stignem vidjeti sve što bi htio. Uživam u upoznavanju drugačijih kultura jer nakon svakog putovanja, kulturu i tradiciju svoje zemlje volim sve više i više. Svaka kultura ima posebnosti, a najmanje smo svjesni naše.
Uvijek bi išli dalje, jurili za razvikanim destinacijama, a pravo je bogatstvo već na nekoliko sati vožnje od Zagreba. Ne morate čak ni prijeći granicu. Putovao sam na mnoge destinacije, ali još nisam našao kulturu koja bi me dojmila do te mjere da bih ju istaknuo. To ću moći učiniti kad posjetim sve zemlje svijeta, što znači da moram završiti ovaj intervju jer već kasnim u preostalih stotinjak.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Frano Ridjan
