Boravak u porječju rijeke Omo u južnoj Etiopiji podrazumijeva prijelaz s teritorija jednog plemena na teritorij drugog plemena.
Njihovi se običaji razlikuju, ali ono što posjetitelj vidi jest isključivo ono što oni žele pokazati u selu koje je odabrano za turistički posjet. Pleme Karo (posjet selu Korcho) prema zadnjem popisu broji 1000 članova i glavno im je obilježje bojanje lica i tijela bijelim blatom.
Ponekad je to običan premaz koji štiti od vrućine i komaraca, ali koji puta su to prave likovne majstorije. Valja biti svjestan, da oni turiste uglavnom doživljavaju kao hodajuće novčanike (fotografiju jedne osobe naplaćuju 5 birra, što se povećava brojem osoba na fotografiji, pa ako majka okupi svu svoju djecu….), pa izmišljaju najmaštovitije šare, kako bi privukli pažnju na sebe .
Žene i muškarci su uglavnom polugoli, što znači da veliki dio nepokrivenog tijela omogućuje „slikarske intervencije“.
Zbog čestih plemenskih sukoba (zemlje, stoke, vode) mnogi su muškarci naoružani kalašnjikovima, pa je prilično uznemiravajuće gledati polugolog vižljastog muškarca prekrivenog šarama s opasnim oružjem u rukama.
Djeca su mahom potpuno gola i izgledaju poput prekrasnih crnih figurica. Gledajući zelenilo oko sela, rijeku bogatu ribom (Karo su ribari) i skladne ljude, teško je to povezati sa slikama izgladnjelih ljudi.
Selo je sastavljeno od velikih kružnih obiteljskih kuća i manjih namijenjenih dnevnom odmoru, dok su kante za žito podignute na drvene nogare zbog zaštite od termita.
Kao i u drugim plemenima i ovdje vlada mnogoženstvo, žena se isplaćuje u kravama i obično svaka majka ima petero ili više djece.
Tek udate žene su ošišane, udate nose frizure, a male kovrčice učvršćene blatom djeluju vrlo dekorativno.
Budući da se članovi plemena prilagođuju novim tržišnim uvjetima, zatekli smo ih kako se uređuju za fotografiranje, ali također na otvorenom ognjištu pripremaju kavu (šalica iznosi 10 birra, oko 3 kune).
Gledajući sa seoske visoravni žutu vodu rijeke Omo (početak listopada, što znači završetak kišnog perioda), nećkala sam se popiti kavu, ali mi je onda moj seoski „povjerenik“, vodič Amoholi pokazao kako se voda može očistiti. Nalivši u posudu vodu (onu, riječku, žutu) počeo ju je miješati korijenom (guluf), kako bi mi pokazao da će blato pasti na dno posude i da će voda postati čista.
Popila sam kavu. Kava je bila ukusna. Duh rijeke Omo obranio me od vode rijeke Omo.
Fotografije: Gvido Pevec
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
