Izložba Ja koja gledam

Otvorenje izložbe Tene Pavletić naziva ‘Ja koja gledam’ / galeriji Greta , 17.04.2017. Ilica 92. u 20 sati.

Ja koja gledam

Ja sam ta koja gleda. Vladam scenom, znam svaki detalj koji ju određuje, poznati su mi odnosi ljudi koje snimam i koji – barem se tako čini – neometano nastavljaju sa svojim svakodnevnim aktivnostima. No odnosi se mijenjaju, dojučerašnji par više nije zajedno, prostore nastanjuju novi stanari, ili su već dani na tržište. Ali to nije dovoljno, ova ‘ja’ koja gleda i odlučuje kad će nešto i pod kojim okolnostima biti snimljeno. Moj identitet se na izvjestan način modulira zavisno od snimljenih parova. Sudionica sam u prostoru, ne i zbivanju. Unatoč svim mojim odlukama i odmaku od onog što parovi međusobno posjeduju a u čemu ne participiram, sjedim na rubu kadra. I odjednom moja pozicija više nije toliko sigurna; nije dovoljno okinuti kako bi u kadru ostala zabilježena očekivana društvena i kulturološka iskustva.
Ja sam ta koju gledaju, prepuštam se opservacijama u sceni koja je tek djelomično “moja”, koju nisam uspjela u potpunosti pokoriti.
(fikcionalni iskaz autorice)

ja-koja-gledam-1

Tena Pavletić u fotografijama parova svojih prijatelja ispisuje, uz ostalo, autobiografiju. Promatra se “na brzinu”, koliko joj dozvoljava timer, otvara se gledateljima djelujući poput stranog tijela kao jedinog “elementa” koji perpetuira u seriji. Promatra se u objektivu kao u zrcalu koje prema Lacanu igra važnu ulogu u formaciji sebe. Snimajući se i istovremeno videći svoj lik u “zrcalu” objektiva, lokalizira prikaz u kojem je i subjekt i objekt, ostavljajući otvorenu mogućnost da je netko od gledatelja doživi kao nekoga drugog.

ja-koja-gledam-2

Tko je?

Pozicija fotografa na mnogim je, ako ne i na svim ikad snimljenim fotografijama vidljiva. On je poput individualnog otiska; sudjeluje u formiranju kompozicije koja bi se, možda, bez njega raspršila. On je narator čak i onda kad nema narativa i kad smo prepušteni priču izmisliti sami. Tena je svoj osobni alter ego. Prijavljuje se u scenu definiranu predmetima koji nisu iz njezinog svijeta, egzistira paralelno s likovima s kojima ne ostvaruje odnos. Kroz poziciju sebe kao sudionika razmatra društvene obrasce, konvencije na koje smo navikli, strukture koje postoje bez obzira na naša htijenja. Na taj način referira se i na osobne limite i granice koje je jednom postavila, na usvojena pravila čija je svrha u međuvremenu zaboravljena. Ispovjedni ton zadržan je u stražnjem registru i ne dopire do nas. Tuđi nas intimni životi ne diraju, oni su poput listanja albuma osoba koje nikad nismo upoznali. Ostaje za vidjeti do koje će nas se mjere ticati ono što posreduje Tena Pavletić.
Sandra Križić Roban

Uz dopuštenje: Priredba (sve fotografije)

Facebook Like Button