Izložba Benedikta Vilenica Otoci otvara se u ponedjeljak, 19. lipnja, 2017. u 19 sati u Knjižnicu Marije Jurić Zagorke, Krvavi most 2, Zagreb. Izložba je otvorena do 7. srpnja, 2017.
Modro i zeleno
Vrlo mlada slikarica Benedikta Vilenica odražava se u morskome arhipelagu jadranskoga, primorskoga otočja s tendencijom imaga prema izrazitim apsorpcijama – upijanjima promatrača u plave i zelene nijanse hladnoga dijela spektra.
Autoričin krajolik redukcijski je promišljen i predočen. Otoke slika uglavnom s distance – u totalu pogleda s obale – poput negdašnjih srednjovjekovnih izvjestitelja i putnika namjernika s putovanja koji su publici prenosili njima nevidljiva otočja ili druge prizore prirode dočaravajući harmoniju, atmosferu, osvjetljenja i geomorfološke karakteristike pejzaža. Svjetlosti i sjene, mirise i izglede mediteranskoga krajobraza pred kojima oči razlikuju toplo i hladno, ruke dodiruju sve materično tekuće i tvarno, a uši vide predodžbu zamišljene slike koja prelazi granice realnoga.
Današnjim vizualnim kodovima izrečeno, Benedikta satelitski mapira otoke, a potom ih slikarski razrađuje, definira i sintetizira.
Nazivima doživljenog, a slikarski transformiranoga pridaje atribute poput: Ekstaze u plavom, Mistični otok, Ogorčeni otok, Rakov otok, Ledeni otok, Ogorčena masa (sve 2017.). Dakle, autorica dodaje i emotivnu komponentu vlastitim slikama.
Kako bismo njezine slike točnije označili, valja se uklopiti u pojavno, ali i odmetnuti iz njega pokušavši proniknuti u slikaričin znakovni imaginarij preobrazbe vizualnih impulsa.
Prvotna je atmosfera, simbolična vrijednost plavih i zelenih koje dominiraju horizontalno izduženim kadrom slike.
Plava je i najdublja boja, a pogled prema njoj gubi se u beskraju. Nematerijalna je kao da je stvorena od prozirnog, od nagomilane praznine (…) vode i zraka (…) Kad je svijetla, boja je sanjarije, kad je tamna, što je u skladu s vlastitom težnjom, boja je sna.
Zeleno je u spektru podjednako udaljeno od podzemnog i komplementar
nog crvenog i stoga je katalizator i posrednik između toploga i hladnoga, visokoga i niskoga. Simbolizira buđenje vegetacije nakon hladnih zima u proljeće i boja je zreloga ljeta.
Otok ili otočje, do kojega se dolazi samo plovidbom ili letom okovan morem, iskonsko je duhovno središte ili jezgra bića (Jean Chevalier – Alian Gheerbrant, Plavo, Zeleno, Otok – Rječnik Simbola).
Žudimo za njim kada želimo pobjeći od vreve velegrada, a kada smo na njemu, izolirani smo od ostatka svijeta i kopna morem. Vilenica prikazuje razvedenost naših otoka želeći prikazati različitost i posebnu ljepotu otočja analognu sa individualnošću ljudskoga karaktera i prirode.
Ujedno u zatvorenim i otvorenim, prozirnim i muklim – zagašenim, svijetlim i tamnim nijansama slikosjenčanja dominantnoga modroga i zelenoga, Vilenica ostvaruje daleki nebeski pogled na more i otočje. To je pogled na samoniklu, samoostvarenu prirodu viđenu s Božje distance te – vjerujete li u božansku kreaciju ili ne vjerujete – iz takve perspektive to je pogled na od čovjeka netaknutu prirodu. Njezin vid, i još u maniri vježbe ostvarena ruka, blago sublimiraju motiv prateći viziju dodira, izrastanja i mekoga srastanja otočkoga kopna i mora, njihova geološkoga prianjanja. Kontakata dubina, pličina i visina.
Autorica u nekim primjerima brzim kolorističkim silnicama oživotvoruje materiju; pridaje joj energetsko-psihičku energiju koja žari iz zemlje u odnosu na duboke i zagasite modrine mora. U drugim primjerima silnice, što na zamišljenoj osovini slika – oko poput mreškanja i iskrenja žare, pridodaje tekućem elementu vode u kontrastu prema prirodnoj samoorganiziranosti otočja.
U jeku čovjekove sve veće devastacije i destrukcije prirode, Benediktin aero-fotografski pogled, s jedne strane nevin, a s druge strane okrjepljujući, vizualizacija je iskonskih oblika i atmosfera koji su bili i prije nas, koji jesu i koji će ostati nakon neminovne sudbine svakoga promatrača – pojedinca. Takvoj univerzalnoj slici neumitne prirode Benedikta pridaje osobnu ljepotu, oblikovanje, boju i smisao na razini uprizorenja vještinom koju je dosada stekla.
Unatoč čovjekovu evolucionizmu višemilijunskoga trajanja i usavršavanja ili Božjoj kreaciji kojima je sâm sebi pridodao epitet mudroga: “Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje;” (John Donne, prolog u: Ernest Hemingway, Kome zvono zvoni).
Iako slika otočje, ni Benedikta Vilenica nije otok. Svojim se slikama odražava upravo u Vama.
Željko Marciuš
