Književni teoretčari i pasionirani čitatelji silno vole definirati razne književne pojave (umjesto da jednostavno uživaju u ponuđenom štivu). Tako se svojedobno iznjedrio pojam „češki humor“, jer je grupa čeških književnika počela na humoristički način opisivati zbilju, djelujući čak pomalo opstruktivno. Tobože kroz šalu i dobroćudno podbadanje, pisali su o nevoljama takozvanog malog čovjeka, podsmjehivali se onim „nedodirljivima“ , te na vrlo dopadljiv način nizali događaje i osmišljavali likove.
Iako nisam planirala napisati definiciju, stjecajem okolnosti nabrojila sam stilske osobine u tekstovima koji nerijetko izlaze ispod prstiju takozvanih utorkaša, grupe novinara i književnika koji žive i rade u Splitu (nisu tamo nužno i rođeni), a koji se sastaju (ako je vjerovati njhovim riječima) svakog utorka u jednoj određenoj splitskoj konobi. Njihovi su komentari izravni, šale grube (posebice se tu isticao Milorad Bibić Mosor, za kojeg su, saznavši da je naglo preminuo, pomislili da je to neka njegova nova ludorija), rečenice pisane kombinacijom standarda i slenga , a priče zabavne. Ukratko, mogli bismo govoriti o dalmatinskom humoru, koji je meni, budući da mi nije svakodnevica, izrazito smiješan.
Među predstavnike takvog načina pisanja pripada novinar i književnik Ivica Ivanišević (1964.), koji je , objavljivanjem šest knjiga u dvije godine, u potpunosti demantirao onu predrasudu o lijenim Dalmatincima. U 2015. objavio je zbirku kratkih priča, roman i s bivšim „purgerom“ Renatom Baretićem „Split za početnike- abeceda grada“, zbog čijeg su se, duhovitog i pomalo opakog sadržaja, Splićani navodno jako ljutili. 2016.počeo je s epistolarnim romanom „Otpusno pismo“ koji ne bi bio tako dobar bez sudjelovanja Marine Vujčić (pisala sam o tome), nastavio s izuzetno zabavnim romanom „Primavera“ (Hena com, Zagreb)(o kojem upravo namjeravam pisati) i završio (valjda) godinu romanom „Knjiga žalbe“ koji je objavljen kao posljedica činjenice da je Ivanišević jedan od dvoje dobitnika Nagrade VBZ-a i Tisak medija za najbolji roman 2016. (o kojem neću pisati).
Roman „Primavera“ zbiva se oko Sudamje (7. svibnja , praznik Svetog Dujma, zaštitinika grada Splita) 1939., dakle u proljeće vrlo turbulentne godine u kojoj se naslućuju ratni nemiri i već organiziraju antidržavne diverzije. Uglavnom, bolesna majka Mandina želi da se trojica sinova okupi u Splitu.
Naime ona je, kao svaka skrbna majka, svoje sinove razaslala trbuhom za kruhom, pa je tako Fabjan otišao u svećenike, njegov brat blizanac Šanto u vojnike, a najmlađi Duje ostao uz nju izučivši za krojača (evo ilustracije stila pisanja i humorističkog ozračja u romanu kroz kratki dijalog majke i Duje: „Tila sam s tobon nešto razgovarat.“ „Reci.“ “Tiče se tvoje braće. Morala san ih dat.“ „Di?“ „Fabjana u pope,Šanta u vojnu školu.“ „A zašto?“ „Ovako se, sinko ,više nije moglo. Vidiš i sam da smo više gladni nego siti.“ „A ja?“ „Tebe ne dan. Ti ćeš ostat uza me.“ „Zašto baš ja?“ „A ko će tebe uzest, Duje moj?“). Ivanišević je organizirao roman tako da je svako poglavlje vezano uz pojedini lik, koji onda iz svoje vizure prepričava bilo ono što se njemu/njoj događa bilo da opisuje zbivanja u koja je umješan-a.
Iako prvobitno djeluje da će proslava i obiteljsko okupljanje proteći u miru i bez nevolja, vrlo brzo se najavljuju nevolje (jer inače romana ne bi niti bilo). Zbilja bi bilo besmisleno opisivati što se sve događalo, jer su se stavri pred kraj romana opasno zapetljale. Uz duhovite zavrzlame, odlično prikazane likove , te nadasve duhovite dijaloge, roman „Primavera“ podsjeća na one kultne tlevizijske serije o malim ljudima u prijetećim vremenima. Završna riječ o sudbinama svih spomenutih likova pripada sveznajućem pripovjedaču u poglavlju naslovljenom „Ivica“ : on jedini zna koliko je izmislio a koliko „posudio“ od stvarnosti.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
