Maori – narod koji je još u 10. stoljeću slijedeći zvijezde kanuima došao na Novi Zeland iz istočnog dijela Polinezije i tamo se nastanio razvijajući jedinstvenu kulturu i odolijevajući brojnim utjecajima, prevratima…
Narod koji duboko vjeruje da naša povijest, naša obitelj i preci te zemlja iz koje dolazimo govore sve o nama, o onome što smo danas. Suprotno od uvriježenog mišljenja, vjeruju da je prošlost uvijek ispred nas, a budućnost nevidljiva i iza nas. Prošlost nas formira i čini takvima kakvi jesmo.
A da je tome tako i da Maori imaju uporišta u to vjerovati, najbolje govori njihova vlastita povijest. U početku, dolaskom na Novi Zeland, bili su podijeljeni u brojna plemena, sve do dolaska Europljana koji su ih nazvali Maori.
Maor znači “običan” ili “prirodan”. I u tome ima puno istine jer se njihova kultura najbolje može razumjeti sagledavajući je kroz njihovu jedinstvenu interakciju s prirodom.
Tijekom vremena, Maori su se razvili u poljoprivrednike i lovce, a ubrzo dolazi i do socijalnog raslojavanja na podplemana, klanove i klase. Prije karakterističnih naselja obrambenog tipa, Maori su živjeli u naseljima poznatim kao kainge, koje su najčešće gradili na obalnim lokacijama blizu luke.
Maori su živjeli od ribolova, uzgoja slatkog krumpira i drugog povrća. Bili su poznati po drvorezbarskoj vještini; većina uporabnih predmeta i objekata (kuće, kanui, maske..) bila je bogato ukrašena složenim motivima.
Iako su ubrzo razvili svoj jezik, bogatu mitologiju i obrte, dolazak Europljana na Novi Zeland u 17. stoljeću značajno je utjecao na njihov način života.
Oscilacije od početnog prijateljskog odnosa pa do napetosti izazvanih teritorijalnim sukobima, epidemijama bolesti, društvenim prevratima… uzdrmale su maorski narod. No do početka 20. stoljeća ponovno su se uzdigli i danas su aktivni na svim područjima – od kulture, politike pa do sporta.
Pretpostavlja se da danas čine 15 % ukupnog stanovništva Novog Zelanda, a još ih oko 120.000 živi u Australiji.
Maorski jezik, jezik polinezijske skupine oceanijske grane govori oko 130.000 ljudi na Novom Zelandu, uglavnom na sjevernome dijelu Sjevernoga otoka.
Svi govornici maorskoga govore i engleski, a jezik se održao uglavnom u ruralnim sredinama. Maorski je jezik službeno priznat 1979., a Zakon o maorskom jeziku donesen je 1987. godine.
Pleme Maora naziva se iwi, i ono je najveća društvena skupina koja posjeduje određeni teritorij. Iwija ima oko 50, a podijeljeni su na hapue – podplemena, koji također imaju svoj teritorij, a njegovi članovi su bilateralni potomci nekog pretka.
Nepisana povijest
Maorska tradicija prenosila se usmenom predajom, a različite vrste umjetnosti kojom se izražavaju svjedoče bogatstvu njihova duhovnog svijeta. Jedan od načina ispisivanja povijesti maorskog naroda bile su tetovaže, tzv. Ta Moko.
Muškarci su ih imali po cijelome tijelu, žene uglavnom na bradi i oko usta, i iz njih se mogla iščitati cijela životna priča, poruka, plemenska pripadnost, socijalni status…
Osim u tu svrhu, tetovažama su se žene uljepšavale i prikrivale bore. Nakon što su se početkom 19. stoljeća počeli služiti pismom, bolne tetovaže više se nisu toliko intenzivno primjenjivale.
Maorski simboli
Posebno značajan dio njihova identiteta su simboli koje su u prošlosti prikazivali najčešće kroz rezbarije. Vjeruju, naime, da rezbarija, darovana i primljena s ljubavlju i poštovanjem, prenosi dio duše onoga tko ju je nosio te se stvara snažna duhovna veza između ljudi.
Rezbarija koja je u jednom plemenu ili obitelji nošena kroz više generacija, čuva duhove svih tih ljudi i njezina snaga time postaje nemjerljiva. Nekoliko je najpoznatijih maorskih simbola koji su replicirani i u suvremenom nakitu.
Hei-Tiki je ogrlica koja predstavlja prvog čovjeka na Zemlji, a koji potječe sa zvijezda.
Hei Matau je simbol napretka, uspjeha, zdravlja i sreće na putovanju vodama.
To je simbol koji prikazuje udicu, a jasno je da je Maorima, čija je povijest i opstanak duboko vezan uz vodu, udica bila jedan od najvrjednijih predmeta odnosno alata.
Koru je maorski simbol spiralnog oblika, inspiriran listom novozelandske paprati, a simbolizira rađanje i novi život. Pikorua, odnosno maorska beskonačna petlja, simbolizira snažnu i vječnu povezanost dvije osobe, bilo kroz prijateljsku, krvnu ili ljubavnu vezu. Također predstavlja i put života i vječnosti.
Maorski obroci na kamenju
Posebnost pripremanja hrane Maori su zadržali do danas. Hangi obrok se priprema pod zemljom na užarenom kamenju. Kamenje se zagrije do usijanja pa se pomoću grančica stavlja u pećnicu iskopanu u zemlji. Na vruće se kamenje prvo polažu košare s mesom, košare s povrćem, a na vrh one s kolačem.
Košare se prekrivaju mokrom tkaninom, a potom se preko njih naslaže zemlja kako bi se u zemljanoj pećnici zadržala potrebna toplina. Tako pripremljena hrana lagano se kuha nekoliko sati u kombinaciji dima i pare.
Haka u Vašu čast
Ako se ikada zateknete u gostima kod maorskog plemena, osim obrokom spremljenim na navedeni način, bit ćete počašćeni i Hakom – energičnim plesom koji je nekada bio ratni ples, a danas se koristi i za dobrodošlicu, proslavu ili pak samo za zabavu… S obzirom da je to inicijalno ipak bio ratni ples kojem je cilj zastrašiti protivnika prije bitke, ostat ćete zapanjeni količinom energije, pokreta, zvuka i simbolike koji se plesom postižu.
Maori i Hrvati
Napustivši krajem 19. i početkom 20. stoljeća svoju domovinu, brojni su Hrvati (u najvećoj mjeri Dalmatinci) sreću i novi život pokušali naći upravo na Novom Zelandu.
U toj borbi za poslom koji će im omogućiti opstanak, susreli su se Maori i Hrvati. Zajedno radeći, ispreplitale su se brojne životne priče, nastajali su novi maorsko-hrvatski brakovi… rodila se nova kultura, održana do danas. Maori su Hrvate zvali Tarara. Jedne je drugima privukao nizak društveni položaj na Novom Zelandu u to vrijeme te marginaliziranje od strane anglosaksonske većine.
Ispreplela se kultura te se naziv Tarara i danas koristi za mješance Maora i Hrvata. Hrvatska antropologinja Senka Božić-Vrbančić je na temelju sedmogodišnjih istraživanja objavila knjigu “Tarara: Croats and Maori in New Zeland; memory, belonging and identity”, u kojoj istražuje odnose između Hrvata i Maora.
Fotografije: Pixabay, Richard Sihamau, Robert Linsdell
