U društvu s više sluha za različitost mladi ljudi bili bi pošteđeni mnogih dubokih problema. Poremećaji hranjenja još su stigmatizirani u našem društvu. Uvelike bi pomoglo da se o njima govori na blag i podržavajući način. Svaki tjelesno orijentirani integrativni psihoterapeut u CORS-u ima autentično osobno životno i profesionalno iskustvo.
Nedavno predavanje iz serije „Gladno Srce“ Ane Katarine Sansević, u Udrugu BEA na zagrebačkom Ribnjaku privuklo je pedesetak djevojaka i mladića koji su željeli više naučiti o životnim krizama koje postaju okidač poremećaja prehrane.
Ana Katarina Sansević je integrativni terapeut i bavi se individualnim i grupnim savjetovanjem, a na početku predavanja hrabro je napomenula kako je i sama prošla kroz krizu koja joj je omogućila da reorganizira svoj život. Prema reakciji publike i pitanjima koja su postavljena nakon predavanja, takav izravan i autentičan pristup stvorio je kreativnu atmosferu povjerenja i razumijevanja između publike i predavača.
Sama sam prošla kroz iskustvo poremećaja hranjenja koje je bilo moja najjača životna kriza do sada – komentira Ana Katarina Sansević. – Moje duboko vjerovanje je da svaka kriza u sebi nosi ogroman potencijal i mogućnost rasta na svim razinama života. Svaka kriza je nova prilika. Pitanje je samo što činimo s tom prilikom i da li je iskorištavamo na pravi način?
Primijetila sam da moja autentičnost i hrabrost da pričam o svom životnom iskustvu djeluje motivirajuće za osobe koje se i same nalaze u sličnom procesu. Na putu iscjeljenja naših životnih kriza treba nam podrška, ne možemo i ne trebamo sve sami i često je od velike pomoći kada sretnemo nekog tko je taj put već prošao i koji svojom pojavnosti kaže: „Sve će biti OK, samo hrabro dalje, možeš ti to. Znam da nije jednostavno, ali je moguće.“ To daje nužan vjetar u leđa i oživljava nadu da je izlaz iz tunela moguć i da postoji kraj ovog procesa. isto tako osigurava prepoznavanje poteškoća s kojima se osoba susreće. Otkrijte više kroz intervju.
W: Izuzetno dobro posjećeno predavanje nije prvo koje ste održali u udruzi BEA, a uskoro otvarate i centar u kojem ćete češće organizirati slična predavanja. Što će sve biti u programu vašeg budućeg centra? Koje predavače okupljate?
Na poziv kolege, također integrativnog psihoterapeuta Jagora Tomaševića, pridružila sam se inicijativi osnivanja Centra Osobni Razvoj i Svjesnost – CORS. U centru će još djelovati i naš kolega po struci, Dane Cvijanović. Bavit ćemo se širom slikom ljudskog postojanja, kroz integraciju svih aspekata naše stvarnosti – tjelesnom, racionalnom, emocionalnom i duhovnom, a sve to usko povezano i neodvojivo od energetskog aspekta, kroz raznolike psihoterapeutske i druge metodologije.
Kako su poremećaji hranjenja zapravo simptomatika uglavnom unutrašnjeg emocionalnog “nereda”, u konačnici se rješavaju pospremanjem našeg unutrašnjeg stanja. Tako je i s nizom drugih simptomatika, kompenzacijskih navika, ponašanja, neuroza i psihoza koje se manifestiraju u svakodnevici pojedinca i društva te narušavaju kvalitetu života. Svaki tjelesno orijentirani integrativni psihoterapeut u CORS-u ima autentično osobno životno i profesionalno iskustvo, a taj poziv zahtjeva da se istim metodama prvo pozabavimo svojom životnom pričom, što nam daje daljnji kredibilitet i suosjećanje za problematiku drugih.
W: Naveli ste da oporavak počinje kad prihvatimo svoje iskustvo i odlučimo se na djelovanje, ali i podsjetili da je nužna strpljivost u očekivanju pozitivnih promjena. Koliko je važno da osoba koja izlazi iz krize ima takve informacije i stručnu podršku?
Kada se dugo nalazimo u nekom kompezacijskom mehanizmu ponašanja, koji je destruktivan za nas, i koji čini glavninu našeg trenutnog životnog iskustva, teško je započeti promjenu, a još teže je dati promjeni dovoljno vremena da se rasplamsa toliko da vidimo prve rezultate. Često smo nestrpljivi i želimo promjenu odmah i sada. To je razumljivo jer nam je dosta patnje i poteškoća, ali može biti i demotivirajuće, jer ako ne primijetimo brze promjene na sebi (što je vrlo teško u kratkom vremenu), ljudska tendencija je da odustajemo, gubimo vjeru i nadu, i vraćamo se u stare obrasce, a kriza postaje još jača nego prije.
Neophodno je da nam netko pomogne da promijenimo svoj fokus te smatram da nam u tom procesu treba stručna podrška koja će nas prvenstveno ohrabrivati da vidimo male korake koje već jesmo napravili, umjesto da gledamo velike koje još nismo. S vremenom i uz pomoć, moći ćemo sve više i sami sebi biti takva podrška, da na svoj oporavak gledamo blagonaklono, dajući si pri tome dovoljno vremena i učeći ljubav prema sebi.
W: Zašto je nužno dotaknuti dno da bi se krenulo u pozitivnu promjenu? Može li se autodstrukcija ranije prepoznati i zaustaviti odgovarajućim tretmanima? Bi li poremećaje hranjenja koji se prepoznaju na vrijeme bilo lakše liječiti?
Volim reći da svatko od nas ima dno svoje krize koje mora dotaknuti da bi krenuo u pozitivnom smjeru. Koliko je duboko to dno, ovisi o puno faktora. Našoj osobnosti, životnim uvjetima u kojima živimo, stavu društva prema našoj osobnoj problematici, a time i stavu nas samih prema sebi, tj. svojim problemima.
Poremećaji hranjenja su još uvijek, jednim dijelom, stigmatizirani u našem društvu, i osobe koje se nalaze u njima uglavnom same sebe krive za svoju problematiku. Takav stav, na žalost, ne pomaže im da krenu u pozitivnu promjenu. Naprotiv, stvara se još jači osjećaj srama koji nas samo dublje gura u vlastitu krizu.
Pričanje o poremećajima hranjenja na blag i podržavajući način, mijenjanje samog spektra promatranja poremećaja samog, uvelike bi pomoglo. Ako je naš poremećaj hranjenja posljedica životne neravnoteže u nama (našeg odgoja, obiteljskih obrazaca ponašanja, našeg temperamenta i senzibiliteta s kojim smo rođeni), u toj životnoj fazi u kojoj nam se dogodio (uglavnom pubertet) nismo bili dovoljno zrele osobnosti da bi na sam razvoj poremećaja mogli utjecati. Proći će još godine dok to postanemo i sami krenemo na put liječenja. Međutim, kada bismo kao društvo bili senzibilniji za prepoznavanje poremećaja, bez okrivljavanja onih kojima se on dešava, s puno više empatije i ljubavi, sigurna sam da bi to uvelike promijenilo i skratilo put oporavka.
W: Udruga za poremećaje prehrane BEA djeluje već nekoliko godina i vrlo je aktivna. Kako ste zadovoljni publicitetom koji dobivate? Postoji li način da informacije, savjeti i podrška iz Udruge BEA dođu do osoba u manjim mjestima?
S ciklusom predavanja Gladno Srce, u suradnji s BEA udrugom, počela sam prije nešto više od godinu dana. Jako sam zadovoljna odzivom na predavanja i samom suradnjom.
Svjesna sam toga da je dolazak na predavanje ovog tipa ponekad prvi korak traženja pomoći i podrške. A to često nije lako ostvarivo ako ne živimo u Zagrebu i ako nemamo te informacije.
BEA sudjeluje u traženju podrške osobama koje ne žive u Zagrebu tako da ih povezuje sa stručnjacima (psihijatrima, psihoterapeutima) koji žive u njihovoj blizini, preporučuje dodatnu edukacijsku literaturu te potiče umrežavanje i povezivanje svih stručnjaka koji rade u području poremećaja hranjenja.
Naravno, sve bi bilo puno lakše i jednostavnije kada bi, ako ne u manjim mjestima, barem u drugim našim većim gradovima, postojali lokalni centri poput BEA udruge, koji bi bili prva instanca za traženje podrške. Za to treba veće razumijevanje i osjetljivost javnosti i spremnost da se financiraju takvi centri.
Meni osobno često se javljaju osobe iz manjih mjesta jer u njihovoj okolini ne postoji takva vrsta podrške. Šaljem ih dalje ili radim s njima individualno, ovisi o potrebama. Na svojoj web (www.tihrem.net) i FB stranici pišem kolumnu i dijelim razne materijale vezane uz poremećaje hranjenja. Voljela bih kada bi taj materijal bi dostupniji široj javnosti. Pokušala sam kontaktirati već nekoliko portala i mjesečnika koji se bave pitanjem „zdravog života“ i za koje vjerujem da bi bili utjecajni, međutim nisam još uvijek ostvarila željenu suradnju.
W: Jelena Mavrović, voditeljica Udruge BEA, kaže da su osobe koje boluju od poremećaja hranjenja izuzetne i vrlo talentirane, ali one svoj talent ne vide. Može li se pretpostaviti da bi bilo manje poremećaja hranjenja kad bi društvo imalo više sluha za mlade i njihove talente i kad bi na vrijeme prepoznalo problem i znalo ga riješiti?
Slažem se s Jelenom. Te osobe su vrlo inteligentne, s povećanom razinom senzibiliteta za okolinu i emocionalnom inteligencijom, što im u današnjem društvu gdje se te kvalitete ne cijene, previše ne pomaže.
Kada bi društvo imalo sluha za individualnost, različitost, kada bi se mladi ljudi usmjeravali i podržavali u dijelovima svoje osobnosti gdje posjeduju najveće kvalitete i potencijale, možda do ovako dubokih problema ne bi niti dolazilo.
Nažalost, svijet u kojem živimo, još uvijek ne podržava pojedince na taj način. Čak suprotno. Individualnost i različitost često nije dobrodošla. Međutim, vjerujem da je promjena nadolazeća i neminovna. Kao društvo (i pojedinci), djelujemo destruktivno, prema samima sebi i jedni prema drugima. Svaka destrukcija ima svoj kraj, tako da će ga i ova doživjeti. To je prirodan proces u koji svaki pojedinac ili društvo dospiju ako neravnoteža postane prevelika.
Kada kažem društvo, također mislim i na svakog pojedinca kao dio tog društva. Na svakog roditelja koji je na ovom svijetu upravo zato da bi svom djetetu dao krila, a ne da bi ih srezao. Međutim, da bismo drugome dali krila, moramo moći prvo raširiti i svoja.
Postoji jedna izreka koja kaže: Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. A ja kažem – budimo. Svatko od nas ima moć promjene, koliko god se malena i nedjelotvorna činila. Svaki veliki put počinje prvim, malim korakom. I svatko od nas ima moć da rekreira svoj život na pozitivniji način. A puno takvih pozitivnih promjena mogu rekreirati cijelo društvo.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
