Antonija Mirat

Antonija Mirat sopranistica je koja niže fascinantne uspjehe u svojoj svjetskoj karijeri od vrlo rane mladosti. Druželjubiva i jednostavna u svojoj naravi osvaja publiku svojim iznimno lijepim glasom u mnogobrojnim rolama diljem svijeta. Kako gleda na svoju sjajnu karijeru, tko je oduševljava, što misli o hrvatskoj sceni te kako provodi svoje slobodne trenutke pročitajte u najnovijem intervjuu:

W: Kako se dogodio prijelaz od amaterskog prema profesionalnom pjevanju? Da li je to bio proces sazrijevanja ili svjesno donesena odluka?
Od malena sam intuitivno osjećala da je glazba moj put te da će taj put biti moj život. Moja pokojna majka Maria je bila velika zaljubljenica u klasičnu glazbu i tijekom mog odrastanja odlasci u kazalište na opere, koncerte, baletne predstave bili su naša svakodnevica. Tako da je ta inklinacija umjetnosti bila nekakav logičan slijed događaja. Sa šest godina otišla sam na prvi sat klavira kod profesora Maria Milina, a s jedanaest godina upisala sam solo pjevanje u klasi profesorice Branke Ristić u Glazbenoj školi “Josip Hatze”.

Prvi profesionalni koncert sam imala u dobi od dvanaest godina. Dvije godine kasnije kao četrnaestogodišnja djevojčica osvojila svoju prvu nagradu, brončanu plaketu, na Državnom natjecanju solo pjevača u kategoriji od osamnaest do dvadeset dvije godine. Sa sedamnaest godina uslijedilo je prvo međunarodno priznanje, specijalna nagrada na Međunarodnom natjecanju Rolando Nicolosi u Tarantu. Te iste godine kao izvanredni talent upisujem Konzervatorij u Lovranu na osobni poziv dekana i maestra Ina Mirkovića. U dobi od osamnaest godina moj talent zapaža maestro Vjekoslav Šutej i uz njegovu preporuku upisujem Muzičku Akademiju u Zagrebu. Iste godine debitiram u HNK Zagreb u operi Maurica Ravela “Dijete i čarolija ” ulogom Šišmiša. Nedugo zatim kao devetnaestogodišnja godišnja djevojčica bivam elektirana u predstavljanju regije na međunarodnom natjecanju Hans Gabor Belvedere u Beču, gdje moj talent zapaža Luca Targhetti, tadašnji agent Milanske Scale.

Postoji anegdota vezana za moje djetinjstvo. Oduvijek sam bila bucmasta. Kao i Buco iz Smogovaca krišom bi jela marmeladu, a ja u tome nisam imala mjeru. Imala sam nekih pet godina. Baka Mara, mamina majka, me grdila jer me upravo ulovila u “klinču” s marmeladom.A ja sam tada stala pred ogledalo i rekla: “Bak, ja ti ne mogu biti glumica jer nisam dovoljno lijepa. Za manekenku sam debela i niska. Ja ću bako biti operna pjevačica.” I naposljetku je tako i bilo. Često bi se sjetili te anegdote iz djetinjstva.

Antonija Mirat

W: Zahtjeva li operno pjevanje veći stupanj samokontrole?
Operno pjevanje je poput sporta. Zahtjeva spartansku disciplinu, čeličnu volju i maksimalna odricanja.
Moja profesorica Teresa Berganza mezzosopranistica svjetskog glasa kazala mi je jednu rečenicu koju nikada neću zaboraviti: “Da bi se bavio ovim poslom uspješno jedini uvjet je da svaki put pobijediš sebe”. Dugo vremena sam analizirala tu rečenicu i njen pravi smisao. Što sam više ulazila u ovaj posao sve sam više shvaćala što ona iskonski znači. Bavljenje opernim pjevanjem je jedan kontinuirani rad na sebi, te stalno pomicanje vlastitih granica i mogućnosti. Za to je potrebno jako puno samokontrole i discipline.

Antonija Mirat

W: Kolika je konkurencija prisutna u hrvatskim opernim vodama? Kako dobivate uloge?
Ja nažalost u Hrvatskoj jako malo radim. Više sam usmjerena na rad u inozemstvu, jer sam se već u vrlo ranoj mladosti otisnula u svijet. Imala sam sreću da sam vrlo rano našla agenticu tako da uloge, koncerte, audicije i sve ostalo organizira osobno ona. Zadnji put sam radila u Hrvatskoj na otvorenju Međunarodnog filmskog festivala Zlatni lav gdje sam pjevala Luciu di Lamermoor pod režijskom paskom Damira Zlatara Freya, to je bilo 2013. godine. Radilo se uistinu o jednoj svjetskoj produkciji s kojom bi se i sam Beč podičio. Ujedno sam čest posjetitelj naših teatara, te kao običan gledatelj mogu kazati da imamo vrhunske predstave, pjevače, režisere, baletane, glumce… Mi ni sami nismo svjesni koliko jaku i formiranu školu imamo i na što moramo uistinu biti ponosni.

Antonija Mirat Antonija Mirat

W: Koje Vam uloge najviše odgovaraju s obzirom na kompleksnost opere kao umjetničkog dijela?
Po vokaciji sam Mozartiana. Mozart je moj skladatelj. Vječno dijete, buntovnik bez razloga, neshvaćeni genije, cinik, društveni kritičar, klaun. Tako avangardan i ekscentričan, a tako surovo realan i plastičan.

Moja najdraža uloga, te uloga koja je najviše obilježila mene kao umjetnika, je uloga Kraljice noći.
Cijela opera “Čarobna frula” je pisana poput dječje predstave. Kroz cijelo djelo se isprepleće vječni motiv borbe dobra i zla. “Čarobna frula” je sve samo ne dječja operna bajka. Ta opera je posvećena tajnim društvima. U finalu opere stoji sljedeći citat kao konkluzija cijelog dijela “Heil sei euch Geweichten” a to znači “Zdravo Vama prosvijetljenima!”. Kraljica noći je prikazana poput zle vještice, a ona je u biti borac za ženska prava. Kraljica noći bi bila danas jedna moderna feministica. Ona se buni protiv patrijarhalnog ustroja unutar masonerije. Pošto sam sama zakleta feministica jednostavno je uživam pjevati. 2010. godine sam ovom ulogom ostvarila svoj bečki debut u Zlatnoj dvorani Ehrbaar Sale. Za vrijeme pljeska cijela dvorana se dignula na noge i skandirala mi. Zlatna dvorana Ehrbaar Sale je iznimno bitna i povijesno jer se tu udala princeza Sissi.

Postoji još jedan Mozartov lik koji uživam pjevati a to je Grofica iz “Figarovog pira”. Njen lik je jako sličan meni. Na van je hladna, suzdržana, stamena, samopouzdana a iznutra emotivna, ranjiva, ljubomorna, krhka poput stakla.

Jako volim modernu glazbu. Obožavam pjevati Rahmanjinov i Bergov Lied. Shodno tome uživam u Zerbinetti Richarda Straussa. Obožavam taj kontrapunkt između svjesnog i nesvjesnog, modernog i tradicionalnog, kontrapunkt sukoba interesa.

Antonija Mirat

W: Koliko spontanosti ima u nepredviđenim situacijama tijekom izvedbe, svojim ili tuđim?
Moram priznati da sam perfekcionist i control freak. No, glas i tijelo su živi instrumenti. Ljudi s kojima surađujem, a ni ja sama, nismo roboti. Greške su sastavni dio izvedbe i svakako da i u njima ima šarma i ljepote.

Sjećam se jedne anegdote. Bila je vrela ljetna noć u Slavonskom Brodu. Išla je predstava Gloria Festung. Igrala sam prvu hrvatsku opernu pjevačicu Sidoniju Erdody Rubido. U prvom redu je sjedio državni vrh. Kočijom su me doveli do bine. I prilikom izlaska iz kočije na binu spotaknem se i padnem. Ispadne mi cipelica u procjep između kočije i bine. Na to naš poznati glumac Vjekoslav Janković, koji je igrao Vatroslava Lisinskog, uzme cipelicu i obuje mi je kao Pepeljuzi. Tada smo zaorio ogroman pljesak. Sve je izgledalo kao da smo se upravo tako dogovorili. Tada sam naučila da i u pogreškama ima šarma.

Antonija Mirat Antonija Mirat

W: Kako pridobivate publiku i osjećate li se kako ona diše tijekom koncerta?
Mislim da je ključna riječ umjetnosti emocija. Publika vam mora samo vjerovati, a vi trebate pred nju doći iskreni i “goli”. Upravo i samo tako ogoljeni možete ispričati svoju priču a da ona bude vjerodostojna. Umjetnost je bez emocija je ništavna. Glazba bez emocija je daktilografija, papir ispisan znakovima, nabrajanje, brojalica… Umjetnost nas uči kako ponovno pronaći dijete u sebi, te poput Malog Princa zaboraviti na ovaj egzaktni svijet brojeva i statistike. Ne pitati koliko, već kako.

W: Koja je operna kuća, gledajući kroz arhitekturnu i povijesnu prizmu na Vas ostavila najjači dojam?
Nažalost ću sada biti pristrana. Kao učenik Bečkog opernog studija, maestra Maksimilijana Cenčića, moram istaknuti Bečku državnu operu. Upravo sam u njenom zdanju rasla, učila uloge, stasala kao umjetnik. Imala sam tu sreću.

Antonija Mirat

W: Kakvo je stanje na opernoj sceni danas? Da li se isprofilirala nova generacija mladih opernih pjevača?
Jedno je sigurno, za budućnost operne umjetnosti ne moramo brinuti. Stasala je jedna plejada mladih opernih zvijezda koja će svakako obilježiti glazbenu umjetnost i ostaviti nam divne uratke. Istaknula bih i hrvatske mlade operne zvijezde koje već imaju velike rezultate, poput Gorana Jurića, Evelin Novak, Srđana Raonića, Nikoline Pinko, Dubravke Šeparović, Martine Zadro, zatim naše liječnice i operne pjevačice Jelene Mamić koja upravo radi doktorat iz oblasti solo pjevanja u Sidneyu.

Antonija Mirat Antonija Mirat

W: Da li je uvijek prisutna jednaka količina oduševljenja prilikom upoznavanja novih kultura mjesta i ljudi, a kroz konstantna putovanja iz grada u grad?
Jedna velika blagodat ovog posla su putovanja. Imala sam sreću što sam do svoje 31. godine, koliko imam sada, proputovala cijeli svijet. Od Moskve, New Yorka, Dubaija, Madrida, Londona. Svaka kultura nosi nešto svoje. Svaki grad ima svoju povijest i neki svoj autentični pečat. Po prirodi sam avanturist. Privlači me istraživanje nepoznatog. Volim povijest i umjetnost. Samim time na mojoj listi favorita je prednjačila Italija, kulturalno bliska mojoj Dalmaciji. Obožavam Rim i Firenzu. To su gradovi gdje svaki kamen ima svoju povijesnu težinu. Italija je zemlja umjetnosti i opere.

Nedavno sam istraživala mamino obiteljsko stablo i pronašla da njena obitelj ima talijanske korijene. Tako da taj mali Fellini živi i čuči u meni. Obožavam Mediteran. Marseilles me podsjeća na moj Split. Očarala me Goyina Barcelona. No isto tako obožavam i secesijski Beč. Rusija je za mene najinspirativnija zemlja na svijetu. Čim sam sletjela u Moskvu odmah sam osjetila u zraku Skrjabina, Prokofjeva, Rahmanjinova, Čajkovskog. Maya Plisetskaya je plesala Labuđe jezero u mojim mislima. Krenula sam u potragu za duhovima Turgenjeva, Dostojevskog, Tolstoya… Rusija je poput Italije, zemlja ekvivalent za umjetnost.

Nikada neću zaboraviti niti koncert u klasi Montserrat Caballé u dvorcu El Escodrial u Madridu. Madrid je prekrasan grad. U Parizu sam bila 2009. godine s mentoricom primadonom Gertrudom Munitić i predstavljala Hrvatsku na natjecanju Pariške opere Garnier. Prvo što sam joj rekla je bilo: “Ja tek sada profesorice mogu shvatiti Zolu dok je pisao Trbuh Pariza”.

Tako da ja kroz svoja putovanja učim jako puno. Imam sreću što aktivno govorim četiri strana jezika i još dva pasivno. I to mi uistinu olakšava snalaženje u stranim zemljama.

Antonija Mirat Antonija Mirat

W: Da li ste ikada pokušali razbiti čašu prilikom izvođenja visokog c?
Ha,ha,ha,ha. Za razbijanje čaše potrebno je da vaša frekvencija glasa i frekvencija čaše budu jednake. Jednom me u mladosti ekipa nagovorila i uspjeli smo u senzaciji.

Antonija Mirat Antonija Mirat

W: Kako provodite slobodno vrijeme? Što si volite priuštiti u tim trenutcima?
Slobodno vrijeme uglavnom provodim sa svojom obitelji, prijateljicama i dečkom Dominikom.
Vrlo sam rano ostala bez oba roditelja tako da u mom životu najvažniju ulogu igra moj brat Filip, koji mi je bio najveća potpora i prijatelj kad je motiva nestajalo s obzirom na životne okolnosti te nevjesta Matea koja mi je prijateljica i modni stilist. Moja najveća životna radost je mala nećakinja Maria Alessandra.

Sportski sam tip. Treniram kick box u boksačkom klubu Leonid u Kaštel Starom i fitness u klubu Tomislava Argentina. Jako puno čitam. I ne bi vjerovali volim puno spavati.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Antonija Mirat