Mada se gradić Pučišća na otoku Braču diči klesarskom tradicijom (i obližnjim kamenolomom) dva velika hrvatska kipara koja su u njemu rođena – Branislav Dešković (1883.-1939.) i Valerije Michieli (1922.-1981.) – nisu bili skloni radu u kamenu.
To nije, nadam se, razlog da Michielijev „Talac“ čami u mračnom predvorju i da niti jedan Deškovićev pas ne vreba ispred njegove obiteljske kuće.
Za vidjeti djela spomenutih umjetnika na njihovom rodnom otoku, valja otići u Galeriju „Branislav Dešković“ u Bolu gdje se, uz njihove, mogu vidjeti umjetnine drugih suvremenih hrvatskih umjetnika.
U fundusu Galerije nalazi se dvadeset Michielijevih skulptura (koje su sve odnedavno restaurirane) i devet slika, a sve navedeno je predočeno na izložbi postavljenoj u povodu stote godišnjice Michielijevog rođenja (13.8. – 30. 9. 2022.) u sklopu ciklusa Ljetnih izložbi u Galeriji umjetnina „Branislav Dešković“ 2022.
Gledajući na okupu ovaj njegov neveliki ali izuzetan kiparski opus u kojem se izmjenjuju psi (čija se zgrčena tijela razlikuju od izduženih vrebajućih Deškovićevih pasa), portreti, konjske glave i ljudske figure (velika „Bračanka“ je od prije „pobjegla“ u galerijski parkić ), postaje neshvatljivo da je ovaj vrstan umjetnik tako malo prisutan u skupnim izložbama suvremene hrvatske umjetnosti.
Njegov autohtoni kiparski izričaj na tragu je ekspresionističkog likovnog jezika, pri čemu ja osobno vidim njegov umjetnički svjetonazor između Radauševog ciklusa „Panopticum croaticum“ i radova Grupe „Biafra“. U središnjoj izložbenoj dvorani svojom se ekspresivnošću ističe „Beštija“- skulptura velike životinje izvrnute na leđa i nogu podignutih u preklinjućoj, zamalo bolnoj pozi.
Taj dojam dodatno naglašavaju slike obješene u njezinoj blizini (rastrgani oblici ili tek naznačene figure nabačene na crvenu ili crnu podlogu) što pokazuje da su kustosi izložbe, Tino Vuković i Jasna Damjanović, pomno razmišljali i o svakom pojedinom radu (kipu ili slici) i o učinku koji će izazvati njihovo zajedništvo.
Najupečatljivija skulptura na izložbi (i u Galeriji) jest figura nazvana „Talac“ (iako vrlo sličan u postavu tijela, ovaj nema prekrižene ruke poput onog u mračnog predvorju u Pučišćima ) pa kako bi se naglasila njezina posebnost, izdvojena je u manju prostoriju koja prazninom (na zidovima su dvije tamne slike koje podcrtavaju tjelesni grč figure) i staklenom prednjom plohom daje ovoj mračnoj temi neko nadnaravno obilježje.
Prokušana teza minimalizma „Manje je više“ ovoj se izložbi nametnula kao jedina mogućnost zbog zadanog broja Michielijevih skulptura i slika u fundusu, pa je svaka od umjetnina došla do izražaja, potpomognuta i neometena od ostalih u njezinoj blizini.
Slično kako samog autora doživljava kustos Tino Vuković (i sam slikar na otoku) zapisavši u vrlo dobrom katalogu: „Izdvojen kao otok usred mora, Valerije Michieli jest svoj otok – personifikacija jedne škrapavo zaokružene osobnosti, vizija vlastite samodostatnosti obilježene periodičnošću stvaranja i uništavanja unutar mikrokozmosa.“
Fotografije: Tino Vuković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
