Majstor klesar (meštar klesarstva) Daslav Petrović poklonio mi je jednog prevrućeg kolovoškog poslijepodneva svoje vrijeme i znanje, kako bi mi približio svu ljepotu znalački obrađenog kamena u radionici Klesarske škole u Pučišćima.
U dominantnom zdanju na obali počinje 5.siječnja 1909. radom klesarska škola koja je danas jedina u Hrvatskoj, a u Europi je među rijetkima specijaliziranim školama za obradu kamena. Preciznije govoreći, ručnu obradu kamena, što je od srpnja 2017. uvršteno u svjetska kulturna nematerijalna dobra. Brački kamen odnosno brački kamenolomi poznati su još iz antike i rad u kamenolomu pripada među tradicionalna muška otočka zanimanja.
Zanimljivo da otočani govore o „branju“, a ne „vađenju ili lomu kamena“, što je Petrović vrlo poetski objasnio: „Kamen je za nas plod od kojeg živimo“. Prema izgledu (boji i strukturi) kamena znalci mogu prepoznati iz kojeg kamenoloma dolazi određeni blok, a meni se najviše svidjelo ime danas iscrpljenog nalazišta – Veselje. Poznata priča o bračkom kamenu kao materijalu za gradnju vašingtonske Bijele kuće ipak je, po svemu sudeći legenda: mađarski trgovac iz razdoblja Austro-Ugarske prodao je u Ameriku tri broda bračkog kamena, ali dokaza o ugradnji nigdje nema.
Ali zato je pouzdan podatak da je bijeli brački vapnenac sastavnica Dioklecijanove palače u Splitu. Iako sam napomenula da je obrada kamena muško zanimanje, strojna obrada (za koju se upravo dograđuje zgrada) ili fina površinska obrada polako ali sigurno u ovo zanimanje uvlači i žene (zadnjih se godine upisuju i učenice).
Pojedino radno mjesto u školskoj radionici opremljeno je podloškom u obliku polovice bačve (barila) ispunjene kamenom prašinom, čime se upijaju udarci oruđem po položenom kamenu. Prvi korak je odvajanje (cijepanje ) manjeg kubusa od velikog bloka („Jadrankamen“ prepušta za školske potrebe kamene gromade koje ne može upotrijebiti) umetanjem klinova , nakon čega slijedi obrada kamena odnosno izrada pojedinog predmeta : razne vaze među kojima se ističe vaza s ručkama, rozete, kamenice, fontane, pleteri, prozorski okviri, stupovi, glave, a tu se koče i famozni veliki lavovi čije klesanje obuhvaća po nekoliko naraštaja …
Kako je ručna obrada kamena nepromijenjena od doba starog Rima, tako su i alati jednostavni , teški i ručno izrađeni. Nazivi su lokalni odnosno na iskvarenoj talijanštini, pa su, ovisno o veličini i težini poredani od onih za grublju prema onima za finiju obradu: mlat, piket,zubatka ,martelina, bučarda (za laike su to razno-razni zašiljeni ili nazubljeni čekići). Nakon oblikovanja željenog predmeta slijedi obrada površine pomoću dlijeta, rašina (za struganje) i različitih spužvica za brušenje i postizanje glatkoće i sjaja.
Budući da izrada predmeta u okviru škole nije komercijalna i svrha je posao izvesti na najbolji mogući način, bez obzira na trajanje, često se kamen ostavi da „odradi“ kako bi za obradu bio u najboljem mogućem stanju (ostavi ga se sušiti).
Dok sam dodirivala glatke bijele površine vaza i kuckala po unutrašnjosti fontana istražujući razne zvukove, sjetila sam se čovjeka kojeg bi ova radionica sigurno veselila koliko i mene,velikog renesansnog umjetnika Michelangela Buonarottija (1475.-1564.), koji je tvrdio :“Svaki kameni blok sadrži skulpturu i zadatak umjetnika je da ju otkrije.“ A prvi korak prema tome cilju jest umijeće klesanja! Ne piše uzalud na ulazu u Klesarsku školu: „Česta kaplja kamen dube“ i „Moj je posol častan i fin, mene zovu škarpelin.“
Fotografije: Dario Orlandini
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
