Djelovanje Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu poznajem isključivo preko sjajnih izložbi njegovih studenata koji su svojim radovima uvijek iznova pokazivali da su maštoviti dizajn i nosivost odjeće dva dobra prijatelja.
Iako znam da ljudi u našoj sredini uglavnom ne hodaju bosi, o dizajnu obuće počela sam razmišljati tek potaknuta izložbom „Šošteraj – priča o cipelama iz GMV-a “ iz ciklusa „Nešto staro, nešto novo“ koja je nastala u suradnji Gradskog muzeja Varaždin sa TTF-ovom Studijskom jedinicom Varaždin (22.12. 2021.-16.4.2022.) i na kojoj je autorica izložbe Jelena Rančić povezala obućarsku povijest varaždinskog kraja (postolarski ceh u Varaždinu je organiziran 1559.) i obuću dizajnerica Sare Stojko i Dore Kranjec , zapravo njihove diplomske radove sa studija TTF-a, smjer Dizajn obuće).
Izložba je u podrumu Starog grada i mada prostor nije velik, promišljen postav nudi cjeloviti povijesni pregled s cehovskim predmetima , brojnim dokumentima koji prate proces naobrazbe od šegrta preko kalfe do majstora (zabavni crtež Ive Režeka o mukama šegrta Pepeka Trpića, 1947.) kao i promjene u izradi i prodaji obuće nakon što je car Franjo Josip ukinuo cehove, fotografijama koje su na bilo koji način vezane uz obuću (klizalište, Mario Morandini obuven u pancerice (1930.), trgovina „Bata“ na Korzu ili Ivan Budija kao kalfa), prikazom radionice i izložbom starinskog alata (postolar Josip Štefanić) uz primjere obuće za različite prilike i iz različitih vremena. Najstariji primjer je dio obuće, potplat cipele datirane u 16.-17. stoljeće i pronađen ispod pločnika u Pavlinskoj ulici (1993.).
Najveći broj cipela prispio je u fundus Muzeja zahvaljujući samim vlasnicima, od kojih su neki poznati , poput slikarice Vere Kuntner (1924.-2017.) koja je, zbog istančanog ukusa i malog stopala, obuću naručivala kod zagrebačkih (!) postolara.
Većina izložene obuće su primjerci određenog modnog trenda (dvobojne ženske čizmice, muške „špicerice“), zaštitna (gamaše, galoše, „borosane“) ili sportska obuća („sličuhe“, pancerice), ali ima i neočekivanih (barem meni) primjera poput dječjih cipela (cokula) broj 27 s drvenim potplatom(oko 1870.). Vitrina s dječjim cipelama, uz crvene kožne sandalice vrlo popularne od 1950- ih do kraja 1980-ih, sadrži neke primjere vezane uz vjerovanja i običaje.
Mogu se vidjeti dječje cipele (1787.-1807.) koje su pronađene prilikom rekonstrukcije kuće Krautsackh (Zagrebačka ulica 11) , a bile su ugrađene između daščanog poda i tavanskih greda. Razlog ugradnje bila je „zaštita“ ukućana od zlih sila, posebno djece (vladala je velika smrtnost), jer kada bi „vještice“ nahrupile u kuću, prvo bi se obrušile na djecu, ali bi zavarane cipelicama, promašile metu i djeca su tako ostala pošteđena.
Iako taj običaj danas djeluje neobično, nije bio nimalo rijedak od početka 18. do kraja 19.stoljeća, što pokazuje velika zbirka „Skrivenih cipela“ iz fundusa Muzeja i umjetničke galerije Northampton.
Spomenuti Muzej također dokumentira svako novo otkriće sakrivenih cipela , pa su sada i varaždinske dječje cipelice na tom popisu (prema riječima Jelene Rančić, od 2000 cipela čak 900 je pripadalo djeci). I dok su pohabane cipele i cipelice čuvale svoj domare od zla, obitelji su galvanizacijom metalizirali dječju cipelicu i pretvorili ju u obiteljsko sjećanje (izložena cipelica je iz ostavštine Mire Ilijanić ,1915.-2000., bivše ravnateljice GMV).
Najmanje cipele na izložbi su minijaturni modeli, tri ženske i jedna muška koje su, osim što su „male ali kao prave“, obilježene papirićem s imenom autora i godinom njegovog naukovanja (od 1925.-1928.).
Najmlađa obuća na izložbi su razigrane dječje vodootporne gležnjače i čizmice Dore Kranjec i kolekcija ženskih cipela visokih potpetica oblikovanih 3D ispisom Sare Stojko, čime se zatvorio imaginarni krug započet potplatom barokne cipele.
Završit ću riječima kustosice Jelene Rančić koja napominje da cilj ove izložbe nije prikaz povijesnog razvitka obuće ili pregled mode nego: „Cipele nam pričaju o dobročinstvu, simbolici, emancipaciji, sportu, rekreaciji, europskoj modi i modi na varaždinski način. Pričaju nam o prošlosti.“ Ali, dodala bih, i o mogućoj budućnosti.
Fotografije: Andrej Švoger
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
