Čovjek koji je preživio geto i Drugi svjetski rat kao Hitlerjugend:Salomon Perel

Salomon Perel čovjek koji je preživio Drugi svjetski rat kao Hitlerjugend, a zapravo u uniformi svojih najvećih neprijatelja, jer je bio Židov. U svojoj 89. godini života odlučio je sve ispričati kroz knjigu:“ Bio sam Hitlerov omladinac Salomon“ . Što nam je u intevjuu, o potresnoj priči svog života, rekao Salomon Perel pročitajte:

W: Gdje ste rođeni i kako je sve počelo?

Rođen sam u Njemačkoj u jednom malom gradiću Paine, u pokrajini Donja Saska, sjeverna Njemačka, između Hanovera i Braunschweiga. Iz razno raznih razloga sa 10 godina bilo mi je zabranjeno pohađati njemačke škole. Taj izgon iz škole bio je za mene najtraumatičniji dio djetinjstva.

To je bilo zaista barbarsko izbacivanje iz škole. Moja je obitelj tada napustila Njemačku i otišli smo u poljski grad Lodz i tada sam naučio poljski i pomislio kako mi je Poljska nova domovina, a onda je Njemačka napala Poljsku. To se dogodilo 1.9.1939., a nakon četiri mjeseca okupacijske njemačke vlasti naredile su svim Židovima da pođu u geto.

Moji roditelji su smatrali da u geto možeš ući živ, ali iz njega nećeš izaći živ te su zaključili da ja, koji imam 14 godina i moj najstariji brat koji je imao 30 godina nećemo poći u geto već ćemo pobjeći u istočnu Poljsku. U istočni dio Poljske je tada ušla Crvena armija i to na temelju pakta između Hitlera i Staljina koji su zapravo podijelili Poljsku među sobom.

Samo ću vam kratko reći da je bio jako tužan oproštaj od mojih roditelja. Moj otac mi je samo na kraju tada rekao:“ne zaboravi tko si“. Time mi je htio reći, ostani uvijek Židovom i vjeruj u Boga, a onda će se Bog i brinuti za tebe. Majka mi je tada rekla: „Sali, preživi. Idi sada“.

S tim blagoslovljenim riječima mojih roditelja napustili smo brat i ja roditeljski dom. Mojim je roditeljima bilo savršeno jasno da je to razilazak zauvijek. Da danas znam što sam tada znao, da ću otići i da nikada više neću vidjeti roditelje ja to ne bih bio u stanju učiniti. Brat i ja nakon toga stigli smo u istočnu Poljsku.

Sovjetske vlasti su me smjestile u jedno sirotište kao prognaničko dijete. Bio je to komunistički sustav i tu su me dvije godine odgajali prema socijalističkim načelima. I tada su me čak te ideje u to vrijeme oduševile:„Proleteri svih zemalja ujedinite se“. Postao sam u to vrijeme mladi socijalist. Tada nisam niti slutio da ću biti konfrontiran s jednom potpuno drugačijom ideologijom. U tom sam sirotištu bio dvije godine.

22.6.1941.Nijemci su napali Sovjetski savez

Sva djeca su tada morala bježati dalje na istok. U vrijeme bijega svašta nam se zbilo.Putem smo upali u rijeku, u ruke njemačkog Wermachta.

Svi Židovi su odmah strijeljani, a kada sam ja došao na red i stao pred jednog njemačkog vojnikom on je rekao: „Digni ruke u zrak“ i pitao me tada :“ Da li si ti Židov“?. Meni je bilo jasno, ako kažem da sam Židov da će me odmah ustrijeliti i pomislio sam kako je tata rekao „Budi uvijek Židov“, a mama je rekla da trebam preživjeti.

Morao sam odlučiti koga ću poslušati, majku ili oca. Učinilo mi se u tom trenutku da je pravo na život važniji, dakle da je pravo na život važniji od bilo kojeg zagovaranja vjere.

Jer zapravo jedino što je sveto je ljudski život. Mislim da na svijetu ne postoji neka svrha temeljem koje treba žrtvovati ljudski život, a ne pogotovo dječji, a iskreno nisam niti htio umrijeti smrću mučenika. Majka je rekla da treba živjeti.

solomon-perel-3
I porekao sam ono što mi je otac zapovjedio. Morao sam žrtvovati ono židovsko u sebi, morao sam žrtvovati jako puno. Morao sam žrtvovati i židovski i drugi dio identiteta kako bih spasio život. Odgovorio sam vojniku da nisam židov nego sam Volksdeutscher.

I čudo se dogodilo, povjerovao mi je

Volja Božja, možda. Odjenuli su mi uniformu njemačkog vojnika i postao sam prevoditeljem u njemačkom Wermachtu. I tako sa, svojih 16 godina, doživio sam najgore od svih ratova do Moskve. Kasnije sam u životu imao susret s jednim njemačkim oficirom, liječnikom koji me htio silovati.

Naime, vojnici se u ratu drugačije ponašaju. I kada sam se branio od toga da me siluje on je shvatio, vidjevši da sam obrezan, da sam Židov. On mi je rekao: „Pa ti si židov“. Onda sam bio siguran u to što će se dogoditi. On će sigurno izvaditi svoj pištolj i ustrijeliti me. Imao je dva razloga da me ustrijeli. Prvo bio sam Židov, a drugo znao sam da on ima homoseksualne sklonosti. Jer u Trećem Reichu homoeksulaci su bili eutanazirani. On je znao moju tajnu, a ja sam znao njegovu.

I tu je došlo do najljepšeg prijateljstva u Drugom svjetskom ratu. Taj njemački časnik pokazao mi je toliko ljudske ljubavi, nikada me više nije seksualno uznemiravao niti maltretirao. To samo pokazuje da u svakom zlu ima nečeg dobrog, dakle neka tragedija može donijeti nešto dobro sa sobom.
Nakon rata me jedan visoki njemački časnik htio usvojiti kao svog sina, ali budući da se ratu nikako nije nazirao kraj, a zima je bila duga odlučili su poslati me u jednu školu za Hitlerjugend. U tom domu sam bio tri godine. Tijekom dvije godine kada su me odgajali u sovjetskom domu za djecu bio sam mladi socijalist, a u tri godine u domu i školi za Hitlerjugend bio sam dobar nacionalsocijalist.

To je srž moje povijesti i života. Tih godina sam doživio i preživio sve te ideologije. I to se u meni jedno s drugim konfrontiralo pa sam preradio sve i od toga sam postao ono što jesam. A ja sam poslao veleposlanik mira i razumijevanja među narodima. A ta poruka treba biti prenijeta kroz knjigu mladim generacijama.

W: Da li biste za ovaj projekt rekli da Vam je bio jako zahtjevan na razini osobe koja sve ponovno oživljava, a i kao pisca? Kako je bilo pisati ovo djelo?

Za mene je to bila neka vrsta terapije. Morao sam to izreći. Te aspekte svog života ja sam prešutio i to je bilo skriveno u mom trbuhu 40 godina. To je djelovalo na mene, primijetili su to i drugi i moja obitelj da me nešto tišti.

Kako bih ponovno našao svoj mir, a zadnja stavka u tome je da sam morao ići na operaciju srca tada sam odlučio napisati ovu knjigu. Osjećao sam ogromno olakšanje kada sam sve napisao. Ako 40 godina živite u stresu, ako u njemu bude neka teška priča treba to napisati. Ja, nakon što sam to „bacio“ na papir, osjetio sam neku lakoću u sebi.

W:Koji dio svog perioda života smatrate najzahtjevnijim? Da li je za Vas bio veći izazov, s obzirom na proživljeno, u vrijeme rata ili u razdoblju poslije njega?

Bilo je to teško, ali na drugi način. Poslije rata želio sam započeti novi život. Da bi započeo novi život trebalo je potisnuti prošlost. Morao sam svu energiju koju imam upotrijebiti za stvaranje novog života. Da sam se stalno sjećao i imao svaki dan pred očima prizor u kojem sam vikao „heil Hitler“ ja ne bih imao snage za stvaranje novog života. Uspjelo mi je kroz rad i političku aktivnost u Izraelu, kroz osnivanje obitelji, i kroz moju djecu potisnuti povijest.

U jednom trenutku sam doživio srčani udar, otišao sam na operaciju i onda sam nakon toga otišao u mirovinu. Imao sam odjednom puno slobodnog vremena i onda sam odlučio napisati ovu priču kako je ne bih odnio u grob.

solomon-perel-2

W: Kako se židovska zajednica odnosi prema ovom vašem svjedočanstvu preživljavanja, u iznimno teškim životnim okolnostima?

Naravno, postoje ljudi u životu koji sve promatraju kroz crno bijelu perspektivu. Ma nije bilo puno kritike, ali su me se neke dojmile. Jedan ortodoksni profesor mi je rekao da sam bio nemoralan.

„Tvoja je priča nemoralna zato što si porekao vlastitu religiju“ rekao mi je. A ja sam ga pitao da koju vrstu morala on propovijeda. Zar sam trebao onda kada sam stajao uzdignutih ruku pred tim njemačkim časnikom, reći: “Da ja sam židov, ubij me slobodno“. Ja sam imao jedan mali problem, nisam htio moralno umrijeti. Ja sam htio moralno preživjeti i ne trebam se nikome ispričavati zato što mi je to uspjelo. Činilo mi se i tada i danas da pravo na život potiče sve ostale dileme. Nekome dobro zvuči ta mučenička smrt. Ja nisam htio biti junak povijesti, ja sam zapravo antijunak.

W: Da li tradicija usmenog prenošenja, unutar židovskog naroda, pridonosi živosti i autentičnosti sjećanja na ratne dane ili smatrate da je pisana riječ najbolji oblik očuvanja događaja?

Mislim oboje zato što jedno nadopunjuje drugo. Ja sam isto pripovjedač.

W: Da li ovakva svjedočanstva pridonose realnijoj slici ratnih stradanja malih ljudi zahvaćenih vihorom rata?

S jedne strane pokazuje se to kako čovjek postaje nečovjek. Samo djelić sekunde, samo pomak prsta na okidaču, presuđuje između toga da li je netko čovjek ili ubojica. Ali povratak je bitan, kako ponovno postati čovjek. Taj put je puno duži možda duži čak i od vječnosti. To mi je bilo jasno i tijekom rata.

Ja sam znao i tada. Postoji neka granica koju ja ne smijem prijeći. Pucati u nekoga, ustrijeliti … nikada nisam prešao tu granicu.To je bilo sve skupa za mene veliko psihičko opterećenje, za mene koji sam tada imao 17 godina. Nikada nisam prešao tu granicu i to mi daje moralno pravo da tu svoju poruku širim među mladima.

W: Da li ste stekli prijatelje koje ste zavoljeli u vrijeme dok ste bili član Hitlerove omladine bez obzira na njihov stav?

To su bili drugovi, kolege. To nisu bili prijatelji. Jednog kolegu iz Hitlerjugenda sam sreo prije nekoliko mjeseci. Zvao sam se tada Jup, skraćeno od Josef. On mi je pri tom susretu rekao: „ Jup pa mi smo bili tako dobri prijatelji. Zašto mi nisi rekao da si židov. Ja bih ti pomogao“. No, nismo mi bili prijatelji, nismo bili dobri prijatelji. Po meni je zapravo pravo prijateljstvo vrjednije čak i od ljubavi.

Na primjer dvoje ljudi se sad zavoli i voli. Ali dase ta ljubav ne naruši drugi ima možda neku malu tajnu. U pravom prijateljstvu pak tajne ne postoje. Imati prijatelja ili prijateljicu znači moći reći svoje tajne koje čak niti roditelji ne znaju. Onda sam mu rekao da smo mi samo zajedno pohađali tu školu, sjedili zajedno u klupama, učili protiv Židova. Odgovorio sam mu da ne vjerujem da bi mi tada pomogao i spasio moj život.

Ali budući da sam humanist da bih mu danas dao ruku i da od danas možemo postati prijatelji. I danas smo prijatelji.
Kada bi svaki čovjek od svog neprijatelja htio napraviti prijatelja svijet bi puno bolje izgledao.

solomon-perel-1

W: S psihološkog stanovišta da li je Vas je mučio pritisak koji ste osjećali do objave knjige, grižnja savjesti na neki način, a vezano za proživljeno razdoblje u vrijeme rata?

Nikada nisam imao osjećaj grižnje savjesti ili krivice. Nisam imao niti razlog za grižnju savjest. I apstraktno govoreći da se tako nešto desi ponovno opet bih se isto ponašao. Da sam drugačije djelovao ne bih tu sjedio. Mislim da sam spasio svoj život. Spasio sam ga tako što ga nisam spašavao na uštrb drugih. I to je najvažnije u cijeloj priči.

W: Kako se nosite sa stresom i pritiskom? Kada uhvatite uopće malo slobodnog vremena kako ga najradije provodite?

Bavim se sportom, tenisom, igram šah sa mojim kompjuterom. Nemam slobodno vrijeme. Dobivam pisma od učenika iz cijelog svijeta, prisutan sam aktivno na društvenim mrežama poput Facebooka. Zaposlen sam zapravo 24 sata. To me i veseli. Dakle, što je čovjek stariji, vjerujem da sve više voli mlade.

Baš nam tada postaju još više dragi. I oni mene nekako ljube, osjećam to. Nemam slobodno vrijeme, dobivam puno pisama. Možda je to dobar recept da se nemate vremena razboljeti.

W: Što smatrate Vašom najvećom snagom i što biste poručili mladim ljudima u ovom svijetu gdje je ljudima materijalna dobit postala moto života?

Snagu mi daje reakcija mladih. To jako snažno djeluje na mene. Imam 89 godina, a kada čovjek u ovim godinama ima privilegiju da je zapravo jako aktivan onda je važno drugima dati neko prosvjetiteljsko značenje, pomoći im da bolje shvate stvari. Dakle to mi daje i snagu i volju i moja poruka bi bila sjećati se znači živjeti.

Iz prošlosti se mora naučiti kako bi se znalo pravilno djelovati u sadašnjosti. A ja sam prošlost, ja sam povijest. Evo to bih volio prenijeti.

W: Koja je Vaša mudrost, moto koji slijedite u životu?

Nemoj zaboraviti što se dogodilo. Uči iz prošlosti kako se ne bi ponavljale iste greške u sadašnjosti. Ja sam protiv desnog radikalizma, fašizma i protiv progona onih koji su drugačiji. Čovjek je čovjek i treba ga se s poštovanjem tretirati. To je moj humanistički stav.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Salomon Perel

Facebook Like Button