Damir Markovina glumac koji svojom jednostavnošću osvaja okolinu

Damir Markovina izuzetan je kazališni, filmski i televizijski glumac koji svojom jednostavnošću i iskrenom ljubaznošću osvaja okolinu. U ovom intervjuu, na vrlo jasan i pitak način, govori o glumi, pripremama za uloge, kako promatra svijet oko sebe, što voli čitati i u kakvoj zemlji bi volio živjeti.

Po Vašem mišljenu gluma je talent, zanat ili nešto treće?
Sve to i treće i četvrto. Potreba i paradoks. U svim ljudskim kulturama i civilizacijama postoji potreba da netko, oponašajući nekoga ili nešto ispriča jednu, u tom trenutku važnu priču, bilo da se radi o kozmogoniji ili uspavljivanju bebice pred san.

Ponekad bi akter uspio postati točniji subjekt priče od samoga subjekta o kojemu priča. Uhvatio bi njegovu neprolaznu suštinu, koje možda ni on sam nije svjestan. Umijeće, umjetnost u kojem ste to istinitiji što bolje lažete da ste netko drugi, dok opet postajete neki bolji, drugi, dublji vi sa svakom takvom “laži”, odnosno zadatkom.

Namjerno kažem “laž”, jer je zanimljivo da je riječ “gluma” u nekadašnjem hrvatskom značila upravo to, kao što piše veliki Držić. Tako da bi definicija glumca u hrvatskom jeziku bila “netko tko ne govori istinu”. U slovenskom, kao i u njemačkom, riječ za aktera, glumca, ima korijen u glagolu “igrati se”.

Mislim da mi se to puno više sviđa kao ideja. I kao definicija. Homo ludens. Čovjek koji se igra. Koji igra. Iskreno, ne znam, pokušavam i sam na to pitanje odgovoriti već dvadeset godina. Volja, prije svega. Maratonska borba sa sobom i svojim strahovima. Talent, ako uopće postoji nešto što se tako može nazvati, je samo inicijalna kapisla koja vas neće daleko odvesti.

damir-markovina-2

Kako pristupate uvježbavanju nove drame, uloge?
To je uvijek lijepo i strašno. Prazna ploča, pitate se da li ste spremni, da li možete, jesam li zaslužio bolje ili drugačije od ovoga što me je zapalo, hoće li mi minula iskustva odmoći ili pomoći, trebam li se uopće oslanjati na njih i koliko…itd. Dobro je ako moram stvoriti novi način gledanja, kako na komad, tako i na sebe.

Sve kao i na početku svake veze u životu. Pokušavamo se svidjeti jedno drugom i zaintrigirati se. Drama je u tom odnosu dama, dakle uvijek u prednosti.

Koje metode ili tehnike koristite da svoje pamćenje održite na visokom nivou?
Zbilja vam ne znam odgovoriti na to pitanje.
Stalnim treningom, još od Akademije, pa sve do danas, ta sposobnost je već odavno prebačena u dio mozga gdje su plivanje ili vožnja bicikla. Nešto potpuno instinktivno i automatizirano.

A stvarno se ne mogu sjetiti svojih iskustava s morem dok nisam plivao, toliko mi je to prirodna radnja. Kao što ne mogu zaboraviti voziti bicikl. U principu, puno više radim na emotivnoj mapi lika, na stanjima i emocijama kroz koji on prolazi. Sam tekst dođe tek kao konačni izričaj njegovog unutarnjeg života. Vrlo rijetko “bubam” tekst. Doći će u starosti neka krasna amnezijica, pa ću ih se onda, možda, konačno riješiti :) .

Koja klasična dijela na Vas ostavljaju najveći utisak i zašto?
Jako teško pitanje. Puno je velikih i važnih tekstova, fantastičnih pisaca i blistavih ideja. Osobno, preferiram djela koja se bave arhetipskim ljudskih odnosima i emocijama, koja ne idealiziraju ni povijest, ni pokrete, ni čovjeka, i koji ne dociraju, već pokušavaju pokazati, ponekad i objasniti svu bijedu i sjaj homo sapiensa.

Shakespeare, Euripid, Čehov, Dostojevski, Držić, Krleža…duga je to lista briljantnih umova, velikih pisaca i ljudi s problemom.

damir-markovina-1

U kojem svjetskom kazalištu biste žarko voljeli glumiti?
Kazalište su ljudi, zgrade su samo beton i cigla. Savršeno sam sretan s ljudima s kojima surađujem. Bilo gdje, samo da projekt koji radimo meni ima smisla.

Da li postoje likovi s kojima se možete u potpunosti poistovjetiti?
Ne, naravno. Svaki lik je srećom bitno manje kompleksan od svakoga od nas ponaosob. Konačno, njegov život je sadržan u par sati kazališne magije, a mi nosimo godine iskustava, odluka, događaja i emocija koje možemo podijeliti s njim. Posuda i voda.

Nekada se on prilagođava meni, nekada obrnuto. Taj proces, koji publika nikada ne vidi, je, barem za mene, bit kazališta i najzanimljiviji trenutak nastanka predstave, filma, serije…

Što volite čitati i koje biste knjige preporučili po Vašem mišljenu kao one koje bi trebale biti dio kućne biblioteke?
Čitam puno, sve, ponekad iz želje, ponekad iz zabave, ponekad iz potrebe. Nisam dobar u preporučivanju, niti bih mogao napraviti neku upotrebljivu listu ispod barem stotinu naslova. Isto je i s glazbom. Trenutno čitam Krležin “Izlet u Rusiju”, Viktora Ivančića “Radnici i seljaci” i “Rod” Miljenka Jergovića. Sve tri su fantastična literatura.

Možete li podijeliti koju zgodnu anegdotu s predstave ili snimanja koje se rado sjećate?
Bolje ne. Za neke stvari je bolje da ostanu sakrivene. Greške, padovi, povrede, bizarnosti, lascivnosti…spada u opis radnog mjesta.

damir-markovina-3a

Da li kuhate i koje Vam je omiljeno jelo koje spravljate?
Da. Vrlo važna kategorija. Omiljeno mi je ono najsvježije što nađem na Dolcu. Vegetarijanac sam, barem u zadnje vrijeme, pa je i kuhanje uglavnom orijentirano u tom smjeru.

Osim Hrvatske u kojoj zemlji bi voljeli živjeti i zašto?
U zemlji u kojoj mogu pristojno živjeti od svoga rada, i u kojoj se ljudi međusobno poštuju u svim svojim različitostima, bez mržnje i nasilja, a naviše bih volio kada bi Hrvatska konačno uspjela postati takva zemlja. I da, poželjno je da ima more. Mora imati more.

Kada biste iznenada osvojili na nagradnoj igri 100 000 Kuna što biste učinili s njima?
Teško, budući da nikada ne igram nagradne igre. Ali, kada bi me netko baš pogodio u glavu s njima, vjerujem da bi ih mirne savjesti potrošio na svoje uobičajene poslove, strasti i hobije, i nikako ne bih zaboravio biti human. Sve je u balansu.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Damir Markovina, HNK

Facebook Like Button