Daniel Kušan izniman redatelj i scenarist diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Radi kao redatelj na filmu i televiziji, režirao je i pisao i za kazalište, a objavio je i nekoliko kratkih priča u književnim časopisima. 2010. snima prvi dugometražni film “Koko i duhovi”, a prema romanu svoga oca Ivana Kušana. Od tada niže uspjehe sa svim nastavcima filmova o junaku Ratku Miliću zvanog Koko. Film “Ljubav ili smrt”, koji se počeo prikazivati u kinima u studenom ove godine izaziva veliku pozornost i obara rekorde gledanosti.
Da li se Vaše zadovoljstvo, strahovi, sreća umnažaju prilikom rada na filmovima o Koku, koji sigurno nisu čisto odrađivanje posla?
Naravno. Postoje poslovi koji su odrađivanje, ali igrani film nije takav posao. Naprotiv. Uvijek kad radim nešto u čemu sam autorski involviran, onda je to vrlo intenzivno i emotivno iskustvo. To je često kombinacija pozitivnih i negativnih iskustava, tako da se svakodnevno izmjenjuju euforija i sreća sa strahovima i frustracijama. Jedan vrlo naporan proces ali vrlo pozitivan ako se iz njega uči. Prilikom snimanja trećeg Koka, najdraži dio iskustva mi je bio rad s mladim glumcima koji su puni entuzijazma i zanimljivih stavova. Trudio sam upiti malo njihove mladosti.
Kako ste uskladili poznati i popularan pisani tekst s Vašom idejom, vizijom te realizacijom na filmu? Da li je bilo teško pomiriti sve u realnosti?
Bio je to veliki izazov, budući da je roman “Ljubav ili smrt” vrlo specifičan u formi. Ja sam odlučio poštovati esenciju romana, ali isto tako i ubaciti neke meni bliske motive, pa se tako film dosta razlikuje od romana. Mislim da je bitno da autor treba znati o čemu priča. No, u suštini “Ljubav ili smrt” je film o prvim fatalnim zaljubljivanjima, a o toj temi svi znamo podosta. Druga olakotna okolnost je bila ta da je moj otac napisao roman u vrijeme kad sam ja bio Kokovih godina (za razliku od većine ostalih romana koji su nastali kad se ja još nisam ni rodio), pa mi je posebno blizak. Povrh svega, vrijeme nastajanja romana poklapa se otprilike i s vremenskim razdobljem u kojem je smješten ovaj filmski Koko.
Držite li se čvrsto svojeg puta ili ste spremni na suradnju i odstupanja unutar pojedinih parametara prilikom snimanja?
Film je timski rad, po mojem mišljenju. Mislim da autor koji se drži previše striktno samo vlastitih ideja gubi mogućnost sinergijskog efekta u suradnji s ostalim autorima-suradnicima, u kojem nastaje posebna filmska čarolija. Ja imam već iskusnu ekipu suradnika — među kojima su direktor fotografije Mario Sablić, skladatelj Dinko Appelt, scenograf Ivan Veljača, kostimografkinja Emina Kušan i dizajnerica zvuka Dubravka Premar — s kojima stalno surađujem i od kojih očekujem, ali i dobijem veliki angažman i sjajnu nadogradnju na moju viziju.
Ipak, postoje trenutci kad si nešto zacrtam i onda sam vrlo tvrdoglav oko toga da se to izvede baš kako sam zamislio. Ipak je redatelj onaj koji prvi potpisuje film, pa je njegova odgovornost najveća. Zato treba uvijek stajati iza svojih odluka, jer se jedino tako uči i napreduje.
Da li je nakon prvog snimanja, lakše, jednostavnije snimiti drugi film ili snimanje uvijek ima svoja iznenađenja?
Bilo bi možda lakše ponovno snimiti isti film, ali ja si uvijek pokušavam zadati sve teži zadatak, sve veći izazov. Osim toga, pravilo je svake filmske franšize da svaki sljedeći film mora biti spektakularniji i neobičniji. I na kraju, smatram da mi se ne isplati ulaziti u snimanje nekog filma ako nemam neke nove horizonte za istražiti, vanjske ili unutarnje. Zato je svako novo snimanje novi izazov za sebe. Nisam snimio puno filmova ali vjerujem da bi mi i dvadeseti film bio pun iznenađenja.
Kako je raditi s djecom kao glumcima? Da li je njihova mladenačka energija dovoljna da prekrije moguće nedostatke?
Bilo mi je sjajno raditi s mladim glumcima. Oni su sad već dovoljno odrasli da imaju jasne stavove. Također, puni su entuzijazma i elana. Ja sam pokušao što više upiti i iskoristiti tu njihovu energiju, a promatranje njihovog načina razmišljanja i ophođenja mi je jako puno pomoglo u stvaranju filma. Vjerujem da sam radeći s njima ja jednako naučio od njih kao oni od mene.
Što mislite zašto je malo hrvatskih filmova posvećeno djeci?
Bio je jedan duži period (osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća) kad je proizvodnja filma za djecu stala. Nakon rata autori su se okrenuli ozbiljnim temama, što je razumljivo. Hrvatska televizija, koja je često snimala televizijske serije za djecu, također je ostala bez kapaciteta za to, jer su takvi projekti produkcijski jako zahtjevni. Međutim, stvari se polako mijenjaju, pa zadnjih godina imamo sve više filmova za djecu. Nadam se da će taj trend i dalje rasti jer se vidi da je mlada publika gladna domaćih filmova.
Nedavno ste snimili i kratki film „Zajedno“. Da li je i to možda smjer u kojem ćete ići dalje?
“Zajedno” je jedna mala, intimna priča o ljudima u našem vremenu i o njihovim problemima u komunikaciji, koja mi se dugo motala po glavi pa sam je odlučio ispričati u obliku kratkog igranog filma. Volio bih se pozabaviti tom temom i u nekom većem filmskom formatu, ali trenutno razvijam scenarij za jednu romantičnu komediju i nadam se da će to biti moj sljedeći film.
Snimali ste i pojedine epizode popularnih TV serija. Kako je ući i raditi u takvom stroju koji je već u punom pogonu za razliku od filma u kojem imate utjecaj od početka pa sve do samog kraja?
To je potpuno drugačiji proces. Snima se puno brže nego igrani film, i nema se toliko prilike ulaziti u neke detalje. Osim toga, na jednoj seriji obično radi više redatelja, tako da je moja autorska odgovornost puno manja. Ali televizijsko snimanje je zanimljivo jer moraš brzo donositi odluke, a i stječe se puno iskustva u radu s glumcima i u kadriranju. Igrani film je ipak nešto posebno, vrlo dugotrajan i složen proces u kojem redatelj sudjeluje od početka do kraja. Za mene nema ljepšeg osjećaja od onoga kad je film napokon završen i kad publika u dvorani uživa u njemu na pravi način.
Kako najradije provodite slobodno vrijeme i što je za Vas najbolji odmor?
Najbolji odmor je vrijeme provedeno s obitelji ili druženje s prijateljima. U slobodno vrijeme bavim se fotografijom, volim i putovati, a najdraža mi je kombinacija između ta dva hobija.
Autor: Diana Mikloš
