Dijana Dimov slikarica je koja je otkrila svoj talent tako što su je ljudi oko nje pitali tko je slikao ta predivna djela. Ta diplomirana novinarka i ekonomistica, koja je neko vrijeme živjela u inspirativnom Londonu, svoj talent realizirala je iz čiste želje za slikanjem. Iz realnog i racionalnog svijeta brojki i managiranja, na svom zahtjevnom radnom mjestu, sasvim se slučajno prepušta da je počne voditi kist po platnu. Naime, kako je bila prisiljena boraviti u kući na bolovanju zbog nezgode, njena velika ljubav slikanje u akvarel tehnici zaživjela je u punom svjetlu, baš u tim trenucima. Slikati portrete, jednu od najzahtjevnijih tehnika, za Dijanu predstavlja potpuni užitak. I zaista učinila je najbolje za sebe ispunivši svoj san, ali i za okolinu koja zadivljeno promatra ljude i prizore sa platna koji vrlo živo komuniciraju sa svojim gledateljima, jer svaka njena slika ima dušu. Intervju s ovom slikaricom će vam otkriti više detalja …
W: Kako se desio prijelaz iz hladnog svijeta realnih brojeva u šareni svijet veselih boja slikarstva?
Danas mi se čini da se radilo o trenutku… trenutku u kojem me jedna draga prijateljica, koja me naučila da na sva pitanja koja započinju s riječi „Kako” postoji samo jedan odgovor“, a taj je „Lako“.
Pitala me koji talent bih voljela imati, odnosno, što bi me učinilo uistinu sretnom. Uvjerena da se pitanje odnosi na neki drugi, budući život, odgovorila sam ”da znam slikati”. Jednostavna, kakva je i inače, rekla mi je ”kreni… kako bi znala da bi te to usrećilo ako to već ne postoji u tebi…”
Nakon toga se dogodio splet događaja, ozljeda, liječenja … koji su uvjetovali moj dugi boravak u kući te pomak moje pažnje s vanjskog svijeta na unutarnji svijet.. Danas sam zahvalna za svaki taj događaj koji me vratio sebi…
Iako … još uvijek se ponekad osjećam kao da sam uhvatila zlatnu ribicu koja mi je ispunila želju … i vratila me „Malom princu“… Alisi u zemlji čudesa“…
W: Da li je bila potrebna upornost, znanje ili nešto treće kako bi se ustrajalo na putu umjetnosti?
Najteže je bilo prihvatiti i spoznati da nas samo naša uvjerenja odvajaju od ispunjenja naših želja i da ih možemo sami mijenjati …
Bilo je naravno trenutaka, pa i mjeseci, kad bi moj um zavladao i doveo me u pitanje, mene i moje slikarstvo, naravno … tada bih prestala slikati … a onda bi se desila neka nova situacija, nova komplikacija koja bi me ponovno vratila u izolaciju od vanjskog svijeta … i tako malo po malo … trajalo je nekoliko godina … sve dok konačno nisam prihvatila da je slikanje ono što me ispunjava i čini sretnom…
W: Otkrićem umjetnika u sebi doživljavate li sada svijet nekim novim očima?
Da, Zemlja je postala neko ljepše mjesto … zapravo ljepota izvire odasvuda… čak i tišina ima svoje boje… iako je to metafora, ne šalim se … sve je postalo dublje, intenzivnije… i toliko toga ima za naučiti, za naslikati….
W: Slikate u akvarelu. To je najteža tehnika a Vi ste upravo s njom startali? Sto vas je ponukalo da krenete upravo tim putem?
Često sam, prema možda uobičajenim shvaćanjima, kretala tzv. težim putem, ali danas znam da je najlakši put onaj koji je tvoj put. Akvarel sam odmah osjetila kao moj medij kojim najbolje mogu izraziti sebe, svoje osjećaje. Može biti nježan, magličast a može pokazati dubinu, puninu i snagu…
W: Koje su još vaše omiljene tehnike u kojima se najbolje osjećate?
Uz akvarel, volim još olovku i ugljen…
W: Vi slikate slike u nastajanju? Što to točno znači?
To se odnosi na slikanje portreta… jednostavno, dok slikam nekog meni bliskog, uživam u polaganom nizanju slojeva kojim kao da polako iznosim tu osobu, njen karakter ili osjećaje, ali i moje emocije vezane uz nju… Volim i fotografirati te faze …
W: Na koji način prikazujete emocije i karakter osoba koje slikate? Zadnje slikate oči na svakom portretu, što je odlika velikih umjetnika, kako to?
To se dešava spontano. Dok slikam vanjski svijet nestane, ostanemo samo ta osoba i ja… Nakon što je oblikovano lice, dolazi trenutak koji mi je najdraži – a to je kad slikam oči – čini mi se kao da joj u tom trenu udahnem dušu i osoba oživi…
W: Kako dolazite do novih ideja, inspiracije?
Kako sam bila prisiljena družiti se s manjim brojem meni bliskih ljudi – slikala sam njih, što i dalje radim…. Čak mi je i jedan prijatelj duhovito rekao da je on – silom prilika – moja Dora Maar.
Ali isto tako, ponekad me neka, uglavnom crno-bijela fotografija, ne jako izražajna, inspirira da naslikam tu osobu. Ona mi je predložak za lik … tada krenem slikati … ali prvo u svojoj mašti zamislim tko bi mogla biti ta osoba, kako se osjeća, koje su joj čežnje, o čemu razmišlja … stvorim lik kao što pisac stvara lik u svom romanu… I onda je naslikam. Naravno, često se u stvari oslikaju moji skriveni osjećaji…
W: Imate li drukčiji pristup prilikom slikanja portreta ili pejzaža?
Da, ali samo utoliko što više volim slikati ljude, njihove osjećaje, čežnje, pitanja… no i kad izaberem slikati neki pejsaž on opet meni mora biti važan, mora u meni prvo buditi emociju … da li su to neka sjećanja… ili želje…
W: Kako bi potakli naše čitatelje da krenu i izraze svoje umjetničke osobnosti?
Svi mi u sebi imamo kreativnost kao danu, samo je često nismo svjesni ili joj ne dajemo na važnosti. Možda se treba zapitati, kao što je mene pitanjem potakla moja Tanja, ”koji bi talent voljeli imati, koji bi ih učinio sretnim…” i da krenu tim putem bez obzira, ili unatoč svojim uvjerenjima…
W: Kojim slikarima se najviše divite?
Divim se svima koji su iskreno obojili naš Svijet …
W: Živa unatoč svemu, Vas je životni moto. Otkrijte na ovu genijalnu tezu?
Mislim da bi ispravnije bilo reći „Sretna unatoč svemu“… s vremenom sam naučila da umjesto iskazivanja što sve trenutno ne mogu …da odgovaram sebi na pitanja ”a što sve mogu … i hoću…”
Galerija slika
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Diana Mikloš
