Ne govorim o ljubavi nego o miru.
Dvodnevni boravak suvremenog izraelskog književnika Davida Grossmana (1954.) u Zagrebu, omogućio je čitateljima da se upoznaju s njegovim svjetonazorom i njegovim knjigama . Do sada su na hrvatski jezik prevedene tri knjige : „Lavlji med – mit o Samsonu“, „Vidi pod: ljubav“ i za ovu prigodu „Do kraja zemlje“ (prevoditeljica Tatjana Jambrišak, „Fraktura“, Zaprešić, 2016.). Svjestan uvjeta u kojima žive Izraelci, na stalnom rubu sukoba unutar države, ali i sa susjednim zemljama, Grossman svojim aktivizmom i književnošću nastoji osvjestiti nužnost mirnog suživota („Ne govorim o ljubavi , nego o miru“).
Roman „Do kraja zemlje“ priča je o majci , srednjovječnoj ženi Ori, čiji se sin Ofer, po završetku vojne obuke prijavio za vojnu akciju. Ora je užasnuta, budući da zna kako se lako pogiba i na obuci, a kamoli ne u pravoj ratnoj operaciji. Napomena: Grossmanov sin poginuo je u Drugom libanonskm ratu, pa autor doista može svjedočiti o toj tragičnoj činjenici. No, uglavnom, kako je Ora s Oferom htjela pješačiti po Galileju, po njegovom odlasku odlučuje se na taj put sama.
A razlog je podjednako duboko majčinski i iracionalan – ako se Oferu nešto dogodi i vojska pošalje poruku u njen dom, ona neće biti tamo da je primi i na taj način sačuvat će sina živog. No, da bi ga sasvim sačuvala, mora nekome pričati o njemu i tako odlazi po starog prijatelja iz mladosti Avrama, da joj pravi društvo. Kroz njihovo dugo pješačenje, saznajemo sve o njihovim nekadašnjim i sadašnjim odnosima, saznajemo o Avramovim mukama u egipatskom zarobljeništvu, o ostalim članovima Orine obitelji – mužu Ilanu (najboljem Avramovom prijatelju, koji je slučajno svjedočio Avramovom zarobljavanju) i drugom sinu Adamu, o odnosu Ore i palestinskog taksista Samija, o tome što kuha…. Najviše saznajemo o samom Oferu – od najranijih dana do odlaska u vojsku, o preobrazbi od dječačića u muškarca, o njegovom odnosu s bratom – samo ako sve ispriča Avramu i ako oboje sve upamte, samo tada će otkloniti od njega pogibelj! Na pitanje, zašto je za glavni lik romana izabrao majku, dakle ženu, Grossman je odgovorio da su muškarci dio državne hijerarhije,te da je rat njihova dječačka igra na koju žene ne pristaju. Ora se odupire odlaskom – ako do nje ne dođe loša vijest, možda se neće niti dogoditi.
Pri tom je Grossman duhovito konstatirao, da je Jahve od Abrahama tražio da žrtvuje sina Isaka, jer da je to tražio od majke Sare, ona bi ga „bacila kroz vrata van“. Iako u romanu postoje prilično jasne naznake što se sve događalo s Avramom prilikom tortura u egipatskom zarobljeništvu , sam Grossman tvrdi: „Ako želiš mir, moraš vjerovati neprijatelju“ i sam osvjedočen kako je to teško. Vjerovatno upravo zato je tako upečatljiva scena Ore i taksiste Samija – iako je Sami Palestinac, Ora ga doživlajva kao dio vlastitog prijateljskog okruženja, pa pri tome zaboravlja koliko mu je bolno kada vozi nju i naoružanog uniformiranog Ofera prema sabirnom centru. Roman „Do kraja zemlje“ mogao je biti i duži od postojećih 600 stranica, jer Grossman doista vješto isprepliće brojne epizode – od krajolika, preko ratnih operacija do običnih, obiteljskih priča. Osim toga, ovim je romanom pokazao da drži do tvrdnje kako „književnost postaje identitet ljudima koji nisu ni vjernici ni nacionalisti – jer ona postavlja pitanja , a odgovore moramo pronaći sami !“.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
