Dokumentarni filmovi širi od dokumentarnosti

Tradicionalni filmski festival u Puli pretrpio je razne koncepcijske promjene nakon raspada Jugoslavije, jer se ubrzo vidjelo da nova država ne može brojnošću filmskih ostvarenja održavati program. No, kako je vrijeme prolazilo, tako su se ustalile neke kategorije poput takozvanih manjinskih filmova (za koje je bio dovoljan financijski udio hrvatskog producenta). Posljednja novost je pojava dugometražnih dokumentarnih filmova, tako da se u natjecateljskom programu 63. Pulskog filmskog festivala mogu naći ravnopravo dvije različite kategorije: igrani i dokumentarni film. Dakako, dugometražni.

Film redatelja Žige Virca „Houston, imamo problem!“ opisan je kao dokufikcija, odnosno kombinacija dokumentranih snimki i igranog filma. Priča o postojanju jugoslavenskog svemirskog programa, koji su za velike novce otkupili Amerikanci, jer su bili neuspješni u svemirskoj utrci sa SSSR-om, zbilja je jako komična. Naime, program ne funkcionira usprkos velikom trudu jugoslavenskih i američkih astro-stručnjaka, a politički vrh, prvenstveno predsjednik Tito, ne želi vratiti novac. Kao što je napomenuo redatelj Virc, priča nije imala čvrstu strukturu i u filmu se pojavljuje snimke, koje su vrlo zanimljive, ali samoj priči ne doprinose. No, kako kaže Virc : „Nađete snimku maršala u kupaćim gaćicama i ne možete odoljeti.“ Da je tome doista tako pokazuje i činjenica da je film (jedini od dokumentaraca) prikazan u Areni i da ga je publika primila bolje od mnogih igranih davši mu ocjenu 4.57.

Diplomski rad redateljice Lane Kosovac pod nazivom „Pomutnje“ trebao je pratiti nastanak istoimene kazališne predstave u režiji Branka Brezovca i produkciji EUROKAZ-a. Iako je počelo kao „nemoguća misija“- snimanje bez kamere, vremenom su se našle kamere i 70 sati filmskog materijala. Iz toga se iznjedrila 71 minuta priče oko predstave, sukobi između studenata glume i redatelja, nepotpisivanje ugovora, fizički napad i slično. Predstavu nismo vidjeli, a ovaj film je mogao biti i posve drugačiji. No i ovakav omogućuje ljubiteljima kazališta svojevrsni peep-show.Mada znamo da je radoznalost ubila macu!

Nenad Puhovski , osnivač Zagrebdoxa i veliki ljubitelj dokumentaraca, posegnuo je za omiljenom temom svojih vršnjaka i tako je nastao film „Generacija 68“. Godina previranja u kojoj su europski studenti protestirali protiv kapitalizma, a jugoslavenski tražeći veću liberalnost, djelovala je kao važan povijesni čin. Danas , sudeći po reakcijama mladog naraštaja (godina onih koji su se tada bunili), ni generacija 68 ni sama 1968. nisu učinile ništa prevratno. Došli su neki novi „klinci“, pokrenuli neke nove proteste i pomaknuli stvari više u sebi nego oko sebe. Da parafraziramo Andrićevu tvrdnju da se kriva Drina ne može ispraviti i da se nikada ne smije prestati s pokušajima da se ispravi.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti