Kazališna družina „Tragači“ potražila je priču, prostor i puno vremena da napravi predstavu o majčinstvu i kaosu koji mami svojim dolaskom izazove voljena beba.
Monodrama „Dnevnik supermame“ nastala je na temelju osobnog iskustva glumice Jelene Hadži-Manev i stvarnih priča još petnaest mama, a ni redateljica Frana Marija Vulić Vranković nije u tome „nevježa“ pa je složila scenu po kojoj „vijore“ pelene („Šesnaestica“, 4.11.2023.).
Predstava počinje najavom željene trudnoće, kojoj se izvođačica, budući se bliži četrdesetoj godini, iznimno raduje, što Jelena Hadži – Manev (kao i sve što slijedi) pokazuje iskreno i neposredno (jer je se tiče).
Priča o razdoblju trudnoće (vrlo duhovito kreirana haljina), nabavci svih „neophodnih“ potrepština za dijete (po nekoliko nosiljki ili poseban krevetić ili… uglavnom, sve što netko savjetuje ili nađe na internetu), strahovanja uoči poroda i porodu (dijete u vidu ružičastog jastučića) tek su uvod u najvažnije: kako biti dobra, jako dobra mama?!
Budući da je u početku „uplakana i hormonalno poremećena“, potom „kronično umorna i usamljena“, a ni dojenje joj baš nije najuspješnije, naša mama se osjeća kao „uslužni servis za dijete“ i ima dva najbolja prijatelja: čokoladu i dostavu.
Svoju Mrvicu mama prati od prvih navala „dječjeg bijesa“ (riječ tantrum izazvala je u dvorani veselo komešanje jer su u publici očito bile mlade mama), odlaske u vrtić i svoj prvi izlazak (iako je curica ostala s tatom, „ništa joj se nije desilo“) da bi zaključila da „ne mora biti supermama, dovoljno je biti mama“ i da je najveći problem „kako odgojiti dijete u posve poremećenom svijetu“.
Namjerno sam navela rečenice umjesto da prepričavam sadržaj, jer je autorica, uz humor i lepršavost, navela sve relevantno za nju i njoj slične.
Naravno, da svaka mama ima svoju, drugačiju priču, ali slični uzroci izazivaju slične posljedice i neosporno je da se mnoge žene uspijevaju prepoznati u Jeleninoj priči.
Ona priča i glumi s puno poleta u čemu je prati zanimljiva glazba (Željka Veverec i Toni Starešinić), a slikoviti kostimi (sedam) Đenise Pecotić koje za vrijeme priče Hadži- Manev postupno skida djeluju poput guljenja starog i uspostavljanje novog identiteta.
Pretočivši životnu u kazališnu priču , Jelena Hadži-Manev je , možda nehotice, potvrdila da je „cijeli svijet pozornica“ pri čemu joj doma vjeruje Mrvica, a na sceni njezina publika.
Fotografije: Igor Obrol
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
