Splitski sociolog kome je novinarstvo vokacija, a „lijepa književnost“ iskorak na „mekše“ tlo pisane riječi , Ivica Ivanišević (1964.), napisao je nedavno „krimić“ pod imenom „Ulica Ferde Pomykala 17“(v/b/z, 2021.) u kojem policijski inspektor Frane Bagat istražuje smrt Luke Martinisa.
Bagat nije baš društveni tip, ali voli kvizove i druži se sa šestero „pub kvizaša“ među kojima je, vrlo mu draga, apotekarica Ingrid. Uz to, s puno strpljenja sluša o obiteljskim nedaćama svojeg prijatelja i suradnika Joška Grčića, s osjećajem krivice uporno posjećuje nepokretnog i dementnog oca i, što ne predstavlja izuzetak među kriminalistima, uživa u hrani – ukratko, nikakav heroj i baš zato mi je nekako odmah postao drag.
Povod posizanja za ovim Ivaniševićevim romanom bio je užitak koji mi je pružio prethodni nazvan „Sutra je novi ručak“, ne samo sadržajem nego prvenstveno humorističnim opaskama. Pripadam među poklonike splitskog žargona i smisla za humor( koji je nerijetko opak i uvredljiv, ali je jako zabavan; osobito ako sami niste njegova meta!), pa kako Ivanišević radnju i ovog romana smješta u Split, izmjenjuju se pripovjedačev standard i žargonski dijalozi.
Suprotno od očekivanih iskričavih opaski, početak romana me je zaskočio serijom suhoparnih sjećanja na Luku Martinisa kojeg se nitko od ispitanika zapravo istinski ne sjeća niti pamti bilo što relevantno u vezi s njim.
Bagat prikuplja te izvještaje zato jer je otkrio da je Martinis dva puta poginuo: jednom se utopio a drugi put izgorio u prometnom udesu. Budući da čovjeka više nema, Grčić predbacuje Bagatu suvišnost čitanja tih izvještaja i optužuje ga da to radi kako bi Martinisa izvukao iz zaborava: „Završit ćeš ka i Martinis ako konačno ne počneš živit.
Probaj, jebate, možda ti se svidi“. Nakon što sam, poput Grčića, negodovala zbog prvih stotinjak stranica, odlučila sam taj postupak definirati kao nagovještaj napetosti…Budući da Bagat nije sklon naglosti, niti je slučaj kojim se bavi akutan, događaji se razvijaju polako, pa do izražaja dolazi autorova duhovitost koja me je već očaralo u prethodnom romanu.
Za naslov romana izabrana je ulica nazvana po nekada izuzetno utjecajnom skladatelju , aranžeru i dirigentu zabavne glazbe Ferdi Pomykalu (1915.- 1973.), pa kako ta ulica ne postoji (ni u stvarnosti ni u romanu) nepostojeća adresa tjera Bagata na istragu. Iako većina romana djeluje kao „prepisana“ stvarnost (Ivanišević u svojim intervjuima Split naziva „užasnim“, a novinar i književnik Boris Dežulović tvrdi da živimo u kriminalnoj sredini i zato kriminalistički roman naziva „zavičajnom prozom“), završnica je gotovo idilična („Roman pišem u samoobrani i u tom smislu roman mi ne smije biti depresivniji od okruženja u kojem živim“ kaže Ivanišević).
Namjerno nisam sadržaj niti djelomično prepričala , ali zato moram potkrijepiti tvrdnju da se radi o humorističkom štivu: „Ako McDonald s za dicu ima Happy Meal , zašto dalmatinske konobe za stariju klijentelu ne bi nudile Sad Lunch ili Regretful Dinner?“ / „Okej, nisam Hercule Porot, ali nisam ni brazilski inspektor Retardinho.“/ „Lice njegova progonitelja bilo je izražajno kao prazan papir“, a vjerujem da će pivopijama biti draga poetska figura: „Zlatni kolut češkog pjenušca od hmelja (…)“.
Na upit o humoru u ovom svojem romanu , Ivanišević je odgovorio: „Humor nije pitanje poetičkog izbora. To je stvar krvne grupe. Ta žica za komično, to je pitanje temperamenta i mentaliteta. Svakako nije izbor.“ Ako je tome tako, onda je moguća transfuzija između Ivaniševića i mene.
I zato jedva čekam novi roman koji bi, prema riječima njegovih „zavidnih“ prijatelja, trebao izaći uskoro, već „sljedećeg ponedjeljka“ .
Vidimo se na otocima Turks i Caicos.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti