Edith Piaf –  vrapčić s ulice

Životom i stvaralaštvom koji je kao stvoren za filmsku ekranizaciju, Edith Piaf obilježila je francusku šansonjersku scenu i postala nacionalna ikona. Posebnim snažnim glasom i nježnim stasom opravdavala je nadimak “Piaf” (vrapčić), ali previše su tom vrapčiću lomili krila, od početka njezina tužnog života. U pjesme koje je pjevala i koje su postale svevremene utkana je “duša ulice” na kojoj je odrasla. Na ulici se čak i rodila…

Biografija

Edith Piaf (pravim imenom Edith Giovanna Gassion), rodila se 1915. godine na ulici, na pločniku pred kućom broj 72 u siromašnom pariškom predgrađu Belleville.

Njezina majka Annetta Giovanna Maillard bila je francuskog i talijanskog podrijetla, rodom iz talijanskog Livorna, a radila je kao barska pjevačica Otac joj je bio Louis Alphonse-Gassion, ulični akrobat, koji je vrlo brzo napustio obitelj jer je morao u rat. Majku, koja je za obiteljski život imala vrlo malo smisla, rijetko je viđala pa je mala Edith povjerena na brigu baki – vlasnici bordela. Rano djetinjstvo i svakodnevica okružena prostitutkama i njihovom klijentelom vjerojatno je utjecala na njezin životni svjetonazor i njezinu osobnost pa je taj “polusvijet” zapravo postao njezino prirodno okruženje.

S petnaest godina Edith je u potpunosti prepuštena ulicama Pariza na kojima doslovno živi pjevajući zarađujući za život. Kao ulična pjevačica pridružuje joj se prijateljica Simone Berteaut (Mômone), a njihovo je prijateljstvo potrajalo čitav život. Sa šesnaest godina upoznaje mladoga dostavljača Louisa Duponta s kojim ubrzo dobiva dijete, djevojčicu Marcelle, koja sa samo dvije godine umire od meningitisa.
Ulica ostaje njezin život, a ona obilazi barove i bezuspješno pokušava naći izdavača svojih pjesama. U dobi od 19 godina otkrio ju je Louis Leplée, vlasnik mondenog kabareta Le Gerny, koji je izvlači iz bijede i otkriva publici. Najprije dobiva nadimak “La mume moineau” (šiparica – vrabac) i potom “Piaf“. Godine 1936. objavljuje prvi album “Les Mômes de la cloche” za kuću Polydor. Popularnost joj donosi slavne prijatelje – redatelja Jeana Cocteaua, glumca Mauricea Chevalierea i pjesnika Jacquesa Borgeata. No “papa”, kako Edith od milja zove Louisa Lepléea, uskoro je umoren, za što su čak i nju sumnjičili, ali je i oslobodili optužbe. Upravo je “papa”za Edith već u početku odabrao malu crnu haljinu koja ju je obilježila i ostala njezin zaštitni znak do kraja karijere.

Edit Piaf

Rađa se zvijezda

Iako je tragičnim događanjima vezanima uz smrt Lepléea na sebe privukla negativnu pažnju medija, njezin je talent privukao kompozitora Raymonda Assoa, na kojeg ju je za života uputio i sam Leplée, kao na nekoga od koga može tražiti pomoć ako joj zatreba. I on od nje doista stvara zvijezdu. Uči je svemu, piše joj prve važne šansone, otvara joj vrata slavnih pariških dvorana. Za vrijeme okupacije mora pjevati nacistima, ali i pomaže prijateljima u Pokretu otpora. Uz nju je tada i njezina buduća bliska prijateljica i suradnica Marguerite Monnot, koja je prati tijekom karijere i koja je komponirala kultne pjesme poput “Mon légionnaire”, “Hymne à l’amour”, “Milord” i “Amants d’un jour”. Ti su ljudi obilježili Edith koja otada, svojim glasom božanske topline pjeva o bijedi ulice i tjeskobi siromaštva s jedne strane, te o vječnoj nadi i čaroliji ljubavi s druge strane.

U ožujku 1937. održala je koncert u Parizu u dvorani ABC, koji ju je učinio zvijezdom. Krajem 30-tih nastupala je u dvorani Bobino, a 1940. pojavljuje se u kazalištu, u predstavi “Le Bel Indifférent” Jeana Cocteaua, s kojom također postiže uspjeh. S Pauleom Meurisseom, koji joj je bio partner u predstavi, pojavila se 1941. godine u filmu “Montmartre-sur-Seine”.

Buran ljubavni život

Istom strašću kojom pjeva, Edith Piaf se veže za brojne partnere no i tu se redaju tragične priče. Njezina velika ljubav, boksač Marcel Cerdan, preminuo je u avionskoj nesreći 1949., na vrhuncu njihove romanse. Udavala se još dva puta, no tragedije koje su je pratile rezultirale su ovisnostima o alkoholu i drogama. U proljeće 1944. nastupala je u Moulin Rougeu, gdje je mladi šansonijer Yves Montand držao prvi dio večeri. Upravo njega Edith “odgaja” i formira kao pjevača te ga uvodi na scenu slavnog Etoilea. Na isti je način pomogla i drugima učinivši od njih slavne ličnosti (Charlesu Aznavouru, Gilbertu Becaudu… )

Godine 1945. napisala je “La Vie en Rose“, danas možda njezinu najpoznatiju pjesmu. S Yvesom Montandom, koji je u međuvremenu postao zvijezda zahvaljujući njoj, zajednički nastupa do 1946., kada se razilaze.

Nakon smrti njezine velike ljubavi Marcela Cerdana, pjevač Charles Aznavour postaje njezina desna ruka: vozač, tajnik, prijatelj, napisavši joj ujedno neke od najvećih hitova – “Plus Bleu que Tes Yeux” i “Jezebel”. Godine 1952. Edith se udaje za pjevača Jacques Pillsa, a pjevačica Marlene Dietrich joj je bila kuma na vjenčanju.

U to vrijeme Edith Piaf je stekla i svjetsku karijeru te uspješno nastupa po dvoranama diljem svijeta, a kruna “osvajanja” svijeta je nastup u Carnegie Hallu u New Yorku 1956. godine

Edit Piaf

No tragedije, ovisnost i bolest na njoj ostavljaju sve više traga kradući joj snagu. U život je vraća ljubavna veza s Georgesom Moustakijem, koji joj je napisao kultnu pjesmu “Milord“. Teška prometna nesreća dodatno pogoršava njezino zdravstveno stanje pa se 1959. onesvijestila na sceni u tijekom njujorškog nastupa. Poslije operacija vratila se u Pariz, ali bez Moustakija.

Godine 1961. Edith nastupa u dvorani Olympia u Parizu. Ta se dvorana u to vrijeme nalazila u velikim financijskim problemima, a serija koncerata Edith Piaf spasila ju je propasti. Upravo ti koncerti proglašeni su vrhuncem njezine karijere. Tu je prvi put izvela pjesmu “Non, je ne regrette rien“.

Već 1962. u 46. godini, iscrpljena i bolesna, Edith se ponovno udaje, i to za zgodnog mladog pjevača Thea Sarapoa, kojem je bilo tek 26 godina. Zajedno su snimili duet “À quoi ça sert l’amour?”. Početkom 1963. Edith snima posljednju pjesmu “L’Homme de Berlin”.

Ni za čim ne žalim

Edith Piaf je umrla 1963. u 47. godini od unutrašnjeg krvarenja, kao posljedice raka jetre. Istog dana umro je i njezin prijatelj Jean Cocteau koji je svojevremeno o njoj izjavio: “Edith Piaf je poput nevidljiva slavuja koji se nalazi na nekoj grani i sama postaje nevidljivom. Od nje će ostati samo njezin pogled, njezine blijede ruke, to čelo kao vosak s kojega blješti svjetlost, i taj glas koji se nadima. Koji se penje, penje… i korak po korak pretvara se u nju samu, koji rastući kao njezina sjena na zidu, slavljenički zamjenjuje tu malu bojažljivu djevojčicu. Duša ulice prodire u sve sobe grada. To više nije gospođa Edith koja pjeva. To je kiša koja pada, to je vjetar koji tuguje, to je mjesečina koja rasprostire svoj stolnjak”.

Život kao film

Svjesna kaotičnog i dinamičnog života, Edith je napisala memoarska djela “Na balu šanse” i “Moj život”, a njezin lik i slava koju je postigla tri puta su i ekranizirani. Nakon “Edith i Marcel” Claudea Leloucha (1983.), “La Môme” je druga filmska biografija Edith Piaf. Počevši priču njezinim kolapsom nakon koncerta 1959. u New Yorku, Olivier Dahan nizom flashbackova povezuje tri faze njezina života – siromašan život prije popularnosti, razdoblje slave te sam pad, uzrokovan teretom slave i zdravstvenim problemima. U gotovo svim nastupima u filmu korištene su originalne snimke Edith Piaf jer su filmaši zaključili kako je njezin jedinstveni glas nemoguće oponašati, osobito ako se teži za autentičnim zvukom, što je redatelju bilo jako važno. Pjevačicu je briljantno utjelovila Marion Cotillard.

Posljednji biografski film snimljen je 2007. godine pod naslovom “La Vie en Rose”, a njen život ovjekovječen je i u biografiji “No Regrets: The Life of Edith Piaf” autorice Carolyn Burke, koja se u pisanju oslanjala na memoare same pjevačice te iskaze njene vjerne prijateljice Momone (Simone Berteaut).

Piše: Wish.hr