Pisanje je poput uspona na planinu od mramora. Glatko je i teško se uspinjati, moraš pronaći mjesto gdje ćeš staviti nogu, pronaći oslonac. No, ako vjeruješ u sebe i uporan si, uspjet ćeš.
Etgar Keret jedno je od najpoznatijih imena književnosti Izraela. Ovaj 50-godišnji autor osvajač je mnogih uglednih međunarodnih priznanja, te je preveden širom svijeta, na više od dvadeset jezika.
Osim književnošću, Etgar Keret uspješno se bavi i filmskom karijerom, a njegovi filmovi osvajali su mnoge domaće i inozemne nagrade – primjerice, film ‘Skin Deep’ osvojio je izraelskog Oscara, a za film ‘Meduze’ ovaj je svestrani umjetnik 2007. osvojio nagradu Caméra d’Or u francuskom Cannesu.
U Hrvatskoj, nakladnik Profil izdao je Keretove zbirke priča ’8% ni od čega’ i ‘Iznenada netko pokuca’, a nakladnik Fraktura nedavno je izdao njegovu zbirku priča ‘Pizzerija Kamikaze’, naslovljenu prema jednoj od autorovih priča, a po kojoj je hrvatski redatelj Goran Dukić snimio hvaljeni film ‘Wristcutters: A Love Story’.
Etgar Keret gost je ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti u Zagrebu, a u razgovoru za CitajMe.com odmah nas je osvojio svojom neposrednošću. Dodatno je sigurno pomogla i činjenica što se na razgovoru autor pojavio u majici s motivom iz omiljene nam TV-serije ‘Breaking Bad’.
Etgar Keret pokazao je kako druženje uživo je jednako sjajno i neponovljivo iskustvo kao i čitanje njegovih kratkih priča.
W: Niste prvi put u Hrvatskoj?
Već sam bio dvaput u Zagrebu. Sa Romanom (Simić Bodrožić, op.a.) surađujem još iz vremena dok je radio kod drugog nakladnika (Profil, op.a.). Stoga, kad god imam priliku doći ovdje, to i napravim. Bit ću iskren, čini mi se da izvan Izraela, ljudi u Hrvatskoj su najsličniji mom narodu, lako s njima komuniciram, otvoreni ste i imate smisao za humor. Ne znam zašto, možda je u pitanju povijest ispunjena ratom i stradanjima. Nema puno mjesta na svijetu gdje su ljudi iskusili sve blagodati tzv. zapadnog života, a u isto vrijeme proživjeli i sve ružne stvari koje rat donosi.
W: Osjećate li razliku u prihvaćanju onog što pišete ovisno u zemlji u kojoj se prijevodi objavljuju?
Svakako. Za početak, moje knjige nisu u svim zemljama popularne, no zanimljivo je kako su u zemljama u kojima nisu ili jesu popularne, razlozi za to uvijek drugačiji. Na primjer, u Meksiku me jako vole, a rekli su mi da je sličnost između stanovnika Izraela i Meksika u tome što su i jedni i drugi sretni ljudi koji žive u „usranim“ uvjetima. (smijeh)
Primijetio sam kako me u različitim zemljama pitaju za različite priče, u svakoj je neka druga najpopularnija, primjerice u Turskoj su me sjajno prihvatili, iako sam Židov jer se sadržaj priče ‘Pizzerija Kamikaze’ u mnogočemu podudara s njihovim religijskim vjerovanjima.
W: Uvijek razgovarate sa svojim prevoditeljima?
Knjiga je u prijevodu dobra koliko je dobar prijevod. Prevoditelj tijekom prijevoda ponovo otkriva knjigu jer se jezici ne ponašaju na isti način. Znam reći kako su prevoditelji kao ninđe – ako obave svoj posao dobro, nitko ih neće ni primijetiti i svi će reći kako je autor sjajan, no ako nešto nije u redu, čitatelj će uvijek reći kako je knjiga loše prevedena. Zato se trudim olakšati prevoditeljima.
W: Također, kažete kako se vaše priče čitaju na svim jezicima, osim hebrejskog, na drugi način?
Da, razlog je u prirodi i povijesti hebrejskog jezika. Našalio sam se jednom u SAD-u kako ako tamo netko napiše dobru knjigu po njoj će se snimiti film – mi smo u Izraelu po dobroj knjizi napravili državu. (smijeh)
Naime, to stvarno nije šala. Država Izrael je formirana na temelju fikcijske knjige Theodora Herzla koji je promovirao židovsko preseljenje u Palestinu kako bi se stvorila država Židova. Židovima se knjiga i ideja koju promovira toliko svidjela da su odlučili napraviti državu po njoj. To je jedina država nastala na takav način.
Slična je stvar i s religijom. Ne možeš reći da si kršćanin i da istovremeno ne vjeruješ u Boga. To je oksimoron. A ja živim u državi u kojoj su većina Židova ateisti. Kako je judaizam vjerovanje u Boga, kako možeš biti Židov ateist?
I na kraju, priča o našem jeziku je također vrlo neobična. Prije 2000 godina ljudi su prestali govoriti hebrejskim jezikom. Jezik je zamrznut, no, iako nitko njima nije govorio, Židovi su ga i nadalje dobro poznavali s obzirom na molitve koje su bile na hebrejskom. U trenutku kad je osnovana moderna država Izrael, a Židovi pristigli iz cijelog svijeta, odlučeno je kako će službeni jezik biti hebrejski. I tad se dogodilo nešto nevjerojatno. Jezici se razvijaju organički, tijekom tisuća godina postojanja, a hebrejski je bio nešto poput dinosaura, u njemu nije bilo riječi kojima bi se opisivalo sve ono što se događalo tijekom proteklih 2000 godina. Tako da ako neke riječi nije bilo, trebalo ju je izmisliti, pa se događa da u kolokvijalnom jeziku 70% riječi je biblijskog podrijetla, a ostale riječi su izmišljene ili preuzete iz nekog drugog jezika. Stoga ako razgovarate s nekim i izmislite neku riječ, sljedeće godine ona će već možda ući u rječnik. Tako da ne čudi kako moja djela sasvim drugačije zvuče na hebrejskom, nego na bilo kojem drugom svjetskom jeziku.
W: Kradu li se još uvijek vaše knjige najviše od svih u Izraelu?
To je bilo točna informacija prije nekog vremena, no kako nema službene top liste nisam siguran je li to još uvijek tako. (smijeh)
Posljedica toga je da se sad uvijek smještaju tamo gdje ih prodavači najbolje vide. Ponosan sam na činjenicu što me čitaju mnogi mladi ljudi, stoga mislim da su krađe vjerojatno više povezane s socioekonomskim razlozima, nego sadržajem mojih knjiga. Mladi ljudi nemaju dovoljno novaca za knjige koliko bi željeli.
W: Često se provlači teza kako ste poznati po kratkim pričama koje su nadrealne i apsurdne. Vrijeđa li vas takva klasifikacija?
Smatram da se pisanjem treba boriti protiv klišeja. Tako da ako netko kaže nešto pozitivno o mom pisanju to će me učiniti sretnim, dok ako ga netko kudi, čini mi se da je često razlog za to što me želi staviti u neki kalup ili ladicu pa nakon što to ne uspije, nazove moje priče apsurdnim. Istina je da su neke moje priče hiperrealistične, no druge to nisu. U mojim pričama se miješaju razni motivi, vremena i mjesta radnje, ali ako želim prenijeti neku misao smatram da je sve to dozvoljeno, da nema pravila koja pritom ne smiju biti prekršena. Ako želiš osvojiti djevojku, napravit ćeš sve što treba, a tako ja gledam i na pisanje svojih priča.
W: U vašem radu bila je pauza od 10 godina. Da li je u pitanju bila blokada, nedostatak inspiracije ili zbog nečeg drugog niste tako dugo pisali?
Zapravo je razlog moje roditeljstvo, to je bila prva knjiga koju sam napisao nakon što sam postao otac. U to vrijeme događalo mi se da se sjednem za stol i napišem priču koja je bila više nostalgija za nekim prošlim vremenima, tako da mi je trebalo neko vrijeme da pronađem pravi vokabular za pisanje u novonastaloj životnoj situaciji. Ranije je bilo zanimljivije pisati o ludom raskalašenom mladenačkom životu, nego o traženju kredita za brigu oko obitelji. No, naučio sam da priča nije samo glavni događaj koji se u njoj zbiva, već i emocije, želje i nastojanja likova koji se u njoj pojavljuju. Ako želite napisati priču o neuspjehu, ne morate pisati o caru koji je izgubio carstvo, već možete napisati priču o ocu koji želi impresionirati svoje dijete pred ostalim vršnjacima, a umjesto toga se osramoti.
Činilo mi se da sam tijekom tih 10 godina pauze izgubio vjeru u sebe kao pisca, promijenio sam se, dobio sam pivski trbuščić, morao sam se rano ustajati zbog svog sina, no vjerovao sam da ako zatvorim oči, moje će priče doprijeti opet do mene. I to se dogodilo, opet sam počeo pisati…
W: Jednom ste rekli kako se vaše priče pišu same, da vi ne znate kako će završiti u trenutku dok ih započinjete pisati.
Čini mi se kako je najteže natjerati se započeti pisati neku priču: „Zašto da napišem neku priču?“, znam se upitati. Moraš imati neki poticaj za pisanje, a meni se kao najbolji poticaj čini to da i sam otkrijem što će se dogoditi na njenom kraju. Pišem priče kao čitatelj, a ne kao pisac.
W: U vašim pričama čest je motiv pisanja i pričanja priča. Možete li opisati kako izgleda vaš osobni proces pisanja?
Po mom mišljenju, pisanje se najbolje može usporediti s usponom na planinu od mramora. Glatko je i teško se uspinjati, moraš pronaći mjesto gdje ćeš staviti nogu, pronaći oslonac. No, ako vjeruješ u sebe i uporan si, uspjet ćeš. Jednom sam rekao kako mi se čini da kad zapneš u pisanju, u nemogućnosti da nađeš izlaz ili nastavak svoje priče, rješenje će ti doći 5 minuta nakon što pomisliš odustati. Neke priče pisao sam 8 godina, no vjerovao sam u njih, vraćao sam im se i na kraju sam ih priveo kraju.
Smatra li se vaš rad jednako kontroverznim u Izraelu kao nekad?
S jedne strane čini mi se kako sam daleko više kanoniziran jer se moje priče obrađuju u školama, a s druge strane zbog mojih političkih stavova postoji velik broj ljudi koji me mrze, koji me ne mogu podnijeti. Živim u zemlji koja je jako podijeljena, zemlji u kojoj ima mnogo nacionalizma, što mi je donijelo puno prijatelja, ali podjednako i neprijatelja.
W: Kad bi birali između spisateljskog rada i rada na filmu, u čemu više uživate, što radite bolje?
Ovisi. Ako me pitate što radim bolje, svakako mislim da sam bolji pisac nego filmaš. A ako me pak pitate što bih izabrao od to dvoje, odgovorit ću vam da ne želim birati jer mi se sviđa raditi oboje. Pisanje osjećam da je mnogo više fundamentalno mojoj osobnosti, ali kod pisanja mi se ne sviđa samoća od koje kao autor ne možete pobjeći.
Rad na filmu neka je vrsta intelektualne orgije, toliko si blizak s ljudima s kojima radiš na nekom projektu, razmjenjujete ideje i priče, postajete bliski i intimni. Taj osjećaj obožavam.
Izvor: Čitaj me (sve fotografije)
Naslovna fotografija: Ewa Szatybelko
