Fra Ivica Perić živi u Africi već 24 godine od čega 11 u mjestu Kivumu u Ruandi u Vocational Training Centru Padra Vjeke koji je ubijen u Ruandi i po kome je centar nakon toga dobio ime.
Uz dva franjevačka svećenika svesrdno pomaže volonter iz Beograda Dejan Anić i volonterka iz Zadra Ana Martinović. Što su nam pri ovom dirljivom susretu ispričali o životu u Ruandi, školovanju, pomaganju i pružanju nesebične ljubavi i brige prema djeci pročitajte.
W: Gdje ste rođeni i kada ste počeli živjeti u misiji?
Rođen sam u Kiseljaku u Bosni. Ja sam završio klasičnu gradsku gimnaziju i nakon tri godine studiranja ekonomije otišao sam u svećenike. U Sarajevu sam završio teologiju franjevački red. Zatim sam otišao raditi u Tuzlu i počeo učiti engleski te sam nakon nekog vremena otišao u Ugandu. Da bi se otišlo u misiju postoje posebne procedure za svećenike gdje se mora pisati molba našoj Upravi, a onda oni sve šalju u Rim. Ovo je provincija Svetog Franje u Africi i Madagaskaru.
W: Koliko dugo već živite u Africi?
Ja sam u Africi sveukupno 24 godine od čega prvih 13 godina u Ugandi, a zadnjih 11 godina u Ruandi, konkretno od 2003.godine. Svake tri godine posjećujem Hrvatsku.
W: Kako se može postati volonter u jednoj ovakvoj misiji?
Ako netko želi doći volontirati to je svakako moguće tako da se javi meni preko naše web stranice http://vjeko-rwanda.info/. Svakako bih naglasio da se mora znati što se točno želi. Volonteri često miješaju posjet s pravim volontiranjem. Nažalost nekada ljudi ovdje dolaze s predrasudama i ovdje doživljavaju ljude kao totalno nepismene, u najmanju ruku kao majmune. U Ruandi svi ljudi imaju pravo na školovanje, samo je druga stvar kako je to izgleda u stvarnom životu i u samoj realizaciji.
W: Koliko je škola ovdje izgrađeno i kakvo obrazovanje točno daju?
Nakon ubojstva fra Vjeke pokrenuli smo ovdje dvije škole. Jedna je strukovna škola, a druga srednja tehnička. Imamo 11 tisuća knjiga u knjižnici, kompjutere,šivaće mašine za buduće krojačice i sva ostala pomagala i alate pri izučavanja nekog zanata. . Imamo jednu kuću u kojoj se može prespavati, ako su djeca došla iz daljeg kraja. U navedenim školama se može završiti preko šest zanata. U strukovnoj školi su tesari, zavarivači, električari, vodoinstalateri, krojači. U tehničkoj školi se može završiti za informatičara, zidara.
W: Koliko se djece ovdje školuje i kakvi su im uvjeti? Da li ih roditelji rado šalju u školu i da li se i oni sami raduju?
Ovdje je zakonska obveza osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, ali se to baš ne prati sasvim sustavno. U našem centru ljudi, školarci imaju tri obroka dnevno i za to nam treba jedan euro po osobi.
Ovdje ima oko 500 djece, neka od njih dolaze ovdje, a neke šaljemo u drugu školu. U jednoj školi ima 328 djece, a u drugoj školi tehničkoj, koja je tek otvorena, imamo 38 učenika.
Sada u toj drugoj, novoj školi, radimo kuhinju, spavaonice. Inače djeca ovdje ne spavaju, samo u iznimnim slučajevima kada dođu iz daljnje okolice, a nemaju ovdje nikoga kod koga bi se smjestili. Oni naime uvijek imaju nekoga od rodbine ili poznatih i dok se školuju smjeste se kod njih. U slučaju da neki to nikako ne mogu organizirati onda spavaju kod nas. Jer mi ne možemo osigurati svima smještaj, budući da nemamo takav kapacitet.
W: Na kojem jeziku komunicirate s djecom odnosno s mještanima?
Ovdje se s djecom i ostalima razgovaramo na engleskom, na francuskom, kyniarwanda i orunyarwanda jezikom. Hrvatski ih ne učimo, jer im naš jezik ne treba. Ovdje nema dijalekata i to je jedna od rijetkih, ako ne i jedina zemlja u Africi gdje se govori samo jednim jezikom. Za recimo razliku od Ugande gdje se govore 62 jezika, u Keniji preko 400 jezika u Tanzaniji također preko 400 jezika.
W: Kakve ste razlike uočili između života i ljudi u Ugandi i uvoj zemlji?
Velika je razlika između Ugande i Ruande. Ovdje kod ljudi vladaju potpuno drugačije potrebe, ovdje ljudi potpuno drugačije razmišljaju od naprimjer ljudi u Hrvatskoj ili Bosni. Za usporedbu u Hrvatskoj i Bosni do ljudi dopire tisuću informacija dnevno. Ovdje do njih informacije ne dopiru.
Ljudi su u Ugandi puno topliji, vedriji, može se s njima puno više komunicirati za razliku od ovdašnjeg stanovništva koje puno povučenije.
W: Kakav je Vaš dojam općenito o načinu života ovdje te kako pomažete zajednici?
Ovdje ima jako puno mladog naraštaja, pretežno je mlado stanovništvo. Ovdje ima oko 35 000 stanovnika od čega je 80% mlađeg stanovništva. Oni obrađuju svu zemlju i tada proizvode nose u otkupne stanice. Puno se radi i teško se živi. Tu ravnomjerno traje noć i dan, 12 sati noć, 12 sati dan.
Afrikanci tako i računaju odnosno dijele vrijeme na svijetli i tamni dio dana. Dnevno vrijeme podrazumijeva dan od 6 sati ujutro do 6 sati popodne kada počinje padati mrak. Mi u centru imamo sistem da ljudi moraju sve zaraditi, naučiti raditi i onda zaraditi za život. U slučaju da nekome previše pomažete stvarate mu ovisnost i to onda u konačnici nije dobro za tu osobu. Velika je stvar u životu znati što radite i da li to volite. Treba znati kako riješiti najbolje neki problem ili situaciju. Ja recimo ovdje rješavam praktički sve, od traženja donacija, šaljem upite institucijama za školu i sve ostalo što se god dešava. U našoj misiji ljudi imaju sve što im treba.
W: Da li su po Vama uvjeti u ovom centru prihvatljivi s obzirom da je infrastruktura u Ruandi dosta loša?
Centar se nalazi na 1900 metara nadmorske visine i ovdje imamo dvije berbe godišnje, jer su dva sušna i dva kišna razdoblja. Ovdje uspijevaju raznolike i mnogobrojne kulture i voća i povrća. Fra Vjeko je doveo vodu s brda, a struju smo dobili prije 3 godine. Uskoro ćemo dovesti i gradsku vodu. Za sada se voda prokuhava i filtrira.
W: Kako izgleda jedan radni, školski dan u centru?
Učitelji se okupljaju ujutro u 7 i 30h u zbornici gdje dan započinje s pjevanjem uz bubnjeve, molitvom i zatim svi razmjenjuju informacije od prethodnog dana. Učenici dolaze u 7 i 50h i također se prvo pomole, prepričaju dogodovštine i anegdote iz prethodnog dana, a zatim počinje u 8h nastava koja traje do 12 i 30h kada počinje stanka za ručak. U 13 i 30 se svi vraćaju u učionice i nastava traje do 16 i 30h kada trebaju očistiti cijelu školu. Nakon toga odlaze kućama u kojima dalje pomažu ukućanima ili roditeljima oko polja i ostalih potrebnih poslova.
W: Vidjeli smo veliki prihvatni kamp za koji nam je rečeno da je izbjeglički centar ljudi koji su ovdje došli iz Konga. Da li nam možete pobliže reći nešto o tome?
U Ruandi postoji veliki kamp u kojem se prihvaćaju ljudi iz Konga budući da u Kongu svako selo ima svoju vojsku i tamo je situacija dosta napeta.
W: Da li biste se htjeli vratiti u Hrvatsku ili Bosnu?
Ja o Hrvatskoj i domovini ne razmišljam previše. Ovdje je moja kuća, ovdje je moj dom.
Autor teksta: Diana Mikloš
Fotografije: Wish.hr
Putovanje omogućio: Turkish Airlines
Trg Bana Josipa Jelačića 4/1 10000 ZAGREB
Tel: +385 1 4921 855
e-adresa: opostoglu@thy.com
Službena stranica: Turkish Airlines
Galerija slika
