Gandhi: „Oko za oko i cijeli bi svijet bio slijep“

Zagrebačko kazalište mladih, Kazalište „Mala scena“, Teatar „Tirena“, „Montažstroj“ i još po neka kazališna skupina pokušavaju kroz svoje predstave propitivati probleme mladih ljudi, uglavnom tinejdžera pri susretu s društvenim izazovima.
Odrastajući u uvjetima promijenjenih moralnih vrijednost, poput indigo papira preslikavaju svoju okolinu što ih može odvesti u neželjenom smjeru.
Među takve predstave pripada monodrama „Huligan“ zagrebačkog Kazališta „Mala scena“ (8.3.2019.) za koju su tekst napisali redatelj Paško Vukasović, dramaturginja Marina Pejnović i glumac Matija Šakoronja (ujedno izvođač).

Glavni lik, 17-godišnji momak Zrks, odjeven u trenirku i sa šiltericom (Lucija Prstec Smolčec) sjedi za stolom i počinje svoju, zapravo prilično običnu priču.

Naime, kao 13-godišnjak silno je želio biti u skupini velikih dečki, navijača koji su zajedno odlazili na utakmice.

huligan0

No, da bi ga prihvatili, morao se „dokazati“ što je uključivalo pušenje, piće i fizičke obračune sa suparničkim navijačima i policijom.

„Biti dio njih, bio je odličan feeling“ kaže naš pripovjedač, koji zanemaruje školu i upušta se u sve žešće okršaje.
Tako to traje sve do trenutka kada je nehotice fatalno ozlijedio školskog kolegu i završio u popravnom domu.

Iz te pozicije priča sada svoju priču i analizirajući postupke dolazi do zaključka, da za pravog navijača nasilje nije nužno. Da je nasilje za kretene…i da će, kada izađe, sve ispričati prijateljici Dori.

Jer ona se jedina s njim i dalje druži- njegova ga je „škvadra“ napustila!
Do novih spoznaja Zrks dolazi ne samo zbog nesretnog stjecaja okolnosti, već i zato što njegovi postupci nisu bili posljedica zloće, nego nesigurnosti, straha i osamljenosti.

Matija Šakoronja izuzetno minuciozno gradi psihološki profil dječaka koji će sve učiniti kako bi postao dio ekipe pa da se, onako mlad i iskompleksiran, može praviti važan sa svojim žestokim prijateljima.

A onda kada je krenuo u svijet „muškog bratstva“ ispunjenog tučnjavama i stalnim „muvingom“, sve ono nekadašnje izgledalo je blijedo i neprivlačno.

Predstavu sam gledala (13.3.2019.) okružena mladim ljudima od 13-16 godina koji su odlično reagirali na Zrksovu priču: precizno su odgovarali na njegova pitanja, podržavali ga ili negodovali zbog njegovih postupaka.

A on je bio toliko dramatičan i uvjerljiv, bez obzira je li opisivao nasilne situacije ili promišljao o svojim postupcima, da su se kazališna iluzija i stvarnost izmiješale i stopile.

huligan2-1

Udarajući obješenu boksačku vreću učinkovito je prikazao brojne tuče, istovremeno dočaravajući povišeno raspoloženja lika.

Šakoronja je cijeli u svojem liku – nije mu teško skočiti na stol, otrčati do zadnjeg reda gledališta, opsovati, zaplakati i napokon – na nenametljiv način priznati greške.

Valja odati priznanje tekstu (kao i žargonu ) u kojem se vrlo plastično prikazuje svjetonazor navijača, njihov kodeks časti (koji im je svima zajednički bez obzira na pripadnost) i zajedništvo, što Šakoronja izvrsno dočarava.

Dakako, adrenalin podiže i poznata navijačka pjesma „Zaprešić Boysa“ kojom efektno završava ova jednosatna ispovijest.

Često odlazim u kazalište i prilično lako razdvajam kazališnu umjetnost od istinskog života, tako da nisam previše podložna emocijama. Međutim, autorska ekipa predstave „Huligan“ ozbiljno se poigrala mojim srcem i to na najbolji mogući način.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti