Nisam sklona tvrdnji: „Što je suđeno, nije izgubljeno“, ali ipak nevoljko priznajem, da se ponekad događaji nižu poput karika i da susret s nekim od njih najavljuje pojavu sličnog…
Moj prvi susret sa slikarom Silvanom Omerzuom (1955.) bila je izložba u jednoj ljubljanskoj galeriji, pa sam zaključila da znam što mogu očekivati od njegovih predstava nastalih po povratka iz Praga (1983.) gdje je specijalizirao lutkarsku scenografiju i oblikovanje lutaka.
Oh, kako sam se prevarila! Ono što je on prikazivao u predstavama za odrasle bilo je za mene sasvim novo iskustvo: zastrašujuće lutke izdjeljane od neobojanog drveta bavile su se isključivo mračnim temama. Omerzu je birao autore (Hoffman) i teme (antički krvavi mitovi) koji su propitivali tamnu stranu ljudske duše i predstave, lijepe ali strašne, nisu nikoga ostavljale ravnodušnim (za sebe je rekao da je „mrakovnjak“ što je nesumnjivo značilo „mračnjak“).
Omerzu je usporedno sa „čudnim“ predstavama za odrasle, radio predstave za djecu, koje su, mada vizualno slične, bile ljupke i nježne. Te su se odlike mogle vidjeti i u predstavama za djecu na 55. PIF-u: „Zlatokosa i tri medvjeda“ Kazališta lutaka Maribor (KUC Travno, 18.9.) i „Životinjske priče“ (umjesto otkazane predstave „Bambi“) Kazališta za djecu Kragujevac (KUC Travno, 22.9.2022.).
Bajku o djevojčici Zlatokosoj koja je, usprkos roditeljskoj zabrani, otišla u šumu i tamo nabasala na kuću medvjeđe obitelji (tata, mama, sin) u kojoj je napravila nered (pojela kašu, polomila stolicu i zaspala u krevetu) pa potom pobjegla svojem domu i nikada više nije lutala šumom, Silvan Omerzu i Saša Eržen su malo promijenili, pa su se Zlatokosa i medvjedi pomirili (medvjedić je za nju imao puno razumijevanja).
Osim što je adaptirao tekst i režirao predstavu, Omerzu je autor likovnosti predstave i kostimograf (uz Mojcu Bernjak), tako da predstava nosi njegov autorski pečat. Prikazi zbivanja u kući razlikuju se od onih u šumi, jer su u prvom, uz lutke, vidljivi glumci (odlični Barbara Jamšek, Vesna Vončina, Gregor Prah, Jure Ivanušič), a u drugom se koristi kazalište sjena (dizajner svjetla Miljenko Knezoci).
Druga (neplanirana) Omerzuova predstava (redatelj, uz Metu Brulec autor teksta, scenograf i kreator lutaka te zajedno sa Žigom Lebarom nagrađen „za kreaciju, tehnologiju i izradu lutaka“) na 55. PIF-u zove se „Životinjske priče“ i inspirirana je dobro poznatim Ezopovim basnama.
Pred nama se nižu epizode s pijetlom, zecom (Petar Lukić), vranom (Nevena Brzaković) i lisicom (Milica Redžić Vulević) a uz lutke se koriste i sjene. Kao za mariborsku tako je i za ovu kragujevačku predstavu glazbu napisao Vasko Atanasovski, a u obje predstave glumci pjevaju „u živo“ što je, njima, očigledno, normalno (meni je enigma zašto to ne mogu hrvatski lutkari?!).
Recentne Omerzuove predstave za djecu, „Zlatokosa i tri medvjeda“ (2019.) i „Životinjske priče“ (2022.), veže vizualna sličnost, ali svaka od njih ima čvrstu autonomnu strukturu. Mada su mi ove predstave vrlo drage, radoznala sam, što se dogodilo s „mrakovnjakom“. Je li se pritajio?
Fotografije: Ivan Špoljarec (prve dvije “Zlatokosa i tri medvjeda”, druge dvije “Životinjske priče”)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
