Cijeli život znam da je Zagreb izgrađen na trusnom tlu i da je fatalna trešnja u ranu zoru 1880. promijenila izgled grada: ono što smatramo tradicionalnim izgledom gradskog središta uglavnom je nastalo krajem 19.stoljeća – kao što je današnja Ljubljana posljedica izgradnje nakon zemljotresa 1895. ili Dubrovnik nakon potresnog razaranja 1667.
I mada su zagrebački potresi obilježili početak 20.stoljeća (1905., 1906., 1909.) ipak smo bili jako uzrujani, čak uvrijeđeni drmusanjem u ožujku 2020.; iako je razaranje bilo manje od onih zabilježenih u literaturi (sve prošlo doživljavamo literarno).
No, kada se pomaknu zgrade i poremete vizure, postanete osjetljiviji na okolicu, pa sam tome posljedično, naglašeno sentimentalno prigrlila knjižicu naslovljenu „Zagreb u objektivu Petra Gunjače“ (Mala zvona, 2019.).
Po edukaciji stolar, Petar Gunjača (1924.-2017.) od svoje petnaeste godine živi u Zagrebu i zavoljevši ga svim srcem (i očima) fotografira zgrade, ulice, parkove i ljude.
Budući da je fotografirao amaterski, iz ljubavi, nije datirao fotografije (osim jedne iz 1956.), pa se tek proučavanjem fotografija i povijesnim istraživanjem (urednik Marko Radeljić) može naslutiti godina nastanka snimaka:
reklamni natpisi, izgradnja krova, datum događaja na plakatu …
Književnica Sanja Lovrenčić (1961.), zamalo vršnjakinja nesuđenog foto albuma, nadahnuto je tekstovima popratila fotografije i podijelila ih u zasebne cjeline.
U poglavlju koje je nazvala „Grad su građani“, propitujući vodeću fotografsku misao, zapisuje sudbonosno pitanje: „Ali što jest središte?“.
Odjednom sam spoznala da i ja tražim nit vodilju među fotografijama, pa sam ih iznova, usredotočenije pregledala.
U početnom poglavlju naslovljenom „Grad je trg“ Gunjača s vrha nebodera promatra središnji zagrebački trg (tada Trg Republike)i ja odjednom uočavam njegovu potreba da se diže iznad tla u potrazi za motivima.
To je posebno istaknuta prilikom snimanju novih zgrada (poglavlje „Nova ulica…“) u današnjoj Ulici grada Vukovara (u kojoj stanuje i koja se u doba snimanja zvala Proleterskih brigada) koju su oblikovali vodeći domaći arhitekti na tragu arhitektonske misli Le Corbusiera (koja se poklopila s idejom urbanizacije i industrijalizacije nove države).
Dok u bilježenju suvremene arhitekture nije morao tražiti simetrale, u starijim motivima to upravo „vreba“, pa tako na istoj slici udružuje udaljene tornjeve katedrale, bliži toranj crkve Sveta Marije na Dolcu i neposredno ispred sebe dvije ukrasne kamene svjetiljke na ogradama stubišta.
I ispod te „arhitekturne“ fotografije, nalazi se fotografija kojom sa gornjogradske šetnice „hvata“ udaljena zdanja, ali u sredinu, naglašeno simetralno smješta – drvo.
A da se ne bi „umrtvila“ scena, mladi par nalakćen na ogradu „remeti“ ravnotežu (str 24).
Neke su Gunjačine fotografije „kao na razglednici“: Preradovićev i Tomislavov kip, zgrada HNK, MUO ili pogled s Trga žrtava fašizma.
Ipak, većina prikazuje „životne“ scene u kojima električne žice „nagrđuju“ lijepe zgrade (što u stvarnosti ne primjećujemo), vrevu s tržnice na Kvatriću ili putnike na tramvajskoj stanici nasuprot Glavnog kolodvora.
Koliko god bili zanimljivi urbani motivi, Gunjači su jednako poticajni bili ljudi: vlastita kćer, slučajni prolaznici, nogometaši u žaru igre ili ciljano namješteni „Šavrićevi“ zaposlenici („(…)posloženi i tihi poput namještaja (…)“ kako duhovito komentira Lovrenčić).
I tada mi se (možda posve pogrešno) nametnuo odgovor na pitanje o središtu….Budući da ga je nedvojbeno privlačilo nacionalno kazalište (poglavlje „Očaranost kazališnom zgradom“), pitam se koliko je bio svjestan scenografskog prikaza prostor na svojim fotografijama.
Vrlo često su to perspektive koje, doduše obuhvaćaju veći broj zgrada ili drugih elemenata, ali silno nalikuju kazališnoj simulaciji prostora.
No, da sam slikarica, vjerojatno bih uočila fotografovo slaganje zidnih ploha, da sam profesionalna vozačica uočila bih njegovu sklonost cestama, automobilima i prometnim znakovima, da sam modna dizajnerica uočila bih odjeću ili raslinje kada bih se bavila hortikulturom……jer sve se to može naći na Gunjačinim fotografijama.
On je volio Zagreb i nije imao potrebu birati među motivima – sve je bilo zanimljivo i lijepo, vrijedno da se zabilježi i sačuva. I usput, ovaj djelić ostavštine počeo je vremenski nastajati nekako u sredini između dvije katastrofalne trešnje…
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
