Herman Bollé (Köln, 18.10.1845, – Zagreb, 17.4.1926.) je bez ikakve sumnje arhitekt koji je u najvećoj mjeri obilježio povijest hrvatske arhitekture i umjetničkog obrta zadnja dva i pol desetljeća 19., te samoga početka 20. stoljeća. Povijest moderne arhitekture u Hrvatskoj, zahvaljujući ulozi koju je odigrao kao profesor i ravnatelj Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt, te kasnije Graditeljske škole započinje upravo njegovim djelovanjem.
Rođen je u Kölnu na Rajni, tek tri godine nakon početka radova na restauriranju tamošnje katedrale, ključnog projekta srednjoeuropske neogotike na kojemu će stasati cijeli niz arhitekata koji se kasnije raselio po Europi i postulate dovršavanja i „restauriranja“ srednjovjekovnih spomenika, te naklonosti neogotici, proširio od Rusije do Francuske.
U Beč i Austro-Ugarsku Monarhiju seli se 1872. kako bi radio za, u to vrijeme jednog od najslavnijih neogotičara Srednje Europe, Friedricha von Schmidta. U Zagreb ga pak dovodi najvažniji mecena hrvatske umjetnosti toga vremena, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je Schmidta još 1870. zaposlio na završavanju đakovačke katedrale, a 1875. povjerio mu je i izgradnju nove palače Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti. Upravo vezano uz ovu projektantsku zadaću Bollé odlazi prema Schmidtovom nalogu pred kraj 1875. u Italiju gdje se upoznaje sa Strossmayerom i Isom Kršnjavim koji počinju usmjeravati njegov put prema Hrvatskoj. U Hrvatsku prvi puta dolazi već u proljeće 1876. i započinje svoje dugo, pedesetogodišnje djelovanje. Preseljenje u Zagreb uslijedit će tek krajem 1879. no već do toga vremena osim rada na Schmidtovim projektima Bollé će započeti s realizacijom niza samostalnih projekata: poput restauracije hodočasničkog kompleksa u Mariji Bistrici ili arkada mirogojskog groblja.
Bollé i kulturna, politička i privredna elita Zagreba
Živeći i radeći u Zagrebu Bollé se povezao s onodobnom gospodarskom, kulturnom i političkom elitom Hrvatske. Iako je bliskost s režimom bana Dragutina Khuen-Héderváryja dovela do prekida odnosa sa Strossmayerom, u njegovoj je karijeri odigrala ključnu ulogu. Od sredine 1880-ih do prijelaza iz 19. u 20. stoljeća Bollé je prometnut u neslužbenog glavnog arhitekta Hrvatske zemaljske vlade, osobito na polju sakralne arhitekture. Svojevrsna kulminacija njegove dominacije dogodila se za vrijeme dok je Iso Kršnjavi bio predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891.-1896.). Kanaliziranje velike količine javnih sredstava u bogoštovne i nastavne svrhe, u izgradnju i obnovu školskih i crkvenih zdanja donijela je Bolléu do tada neviđeni broj važnih projektantskih poslova. Kršnjavi i Bollé, par dioskura, kako ih je u jednom članku iz 1885. nazvao Agramer Zeitung sinergijski su u to vrijeme doista ostvarili svoje ciljeve iz 1870-ih – hrvatsku su umjetnost „obnovili“, odnosno unijeli su u nju novu, višu razinu kvalitete i postavili ju na čvrste temelje osnutkom niza javnih ustanova namijenjenih obrazovanju umjetnika ili čuvanju umjetnina.
Osim uz vladu Bollé se vezao i uz vrh katoličke i pravoslavne crkvene hijerarhije Hrvatske toga vremena. Zahvaljujući svome položaju Dombaumeistera, katedralnog graditelja, uspostavio je osobito blizak odnos sa zagrebačkim nadbiskupima Josipom Mihalovićem i Jurjem Posilovićem, kojima je također postao nekom vrstom neslužbenog dijecezanskog arhitekta. Dobre je odnose imao i s grkokatoličkim križevačkim biskupom Julijem Drohobeckim, no jednako je mnogo radio i za vrh Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj – vladiku pakračkog Mirona Nikolića, gornjokarlovačkog Mihaila Grujića i srpskog patrijarha Georgija Brankovića.
Paralelno se povezao i s gospodarskom elitom Zagreba i Hrvatske, kako novonastalim visokim građanstvom, tako djelomično i starim plemićkim obiteljima. Radio je za Jelačiće, Pejačeviće, obitelj Sermage, Rauchove, Živkoviće, Adrowskijeve, Pongračeve, Weissove, Granitze i brojne druge.
„Korektan politički stav“, kako se Khuen o Bolléu izrazio u jednom pismu Franji Josipu I., osigurao mu je i brojna odlikovanja – već 1884. zajedno s Kršnjavim, a zbog uloge koju je odigrao u osnivanju Obrtne škole, dobio je „vitežki krst reda Franje Josipa I.“ Slijedi 1890. naslovna titula Bauratha, građevnog savjetnika, koju u tom trenutku nije imao niti jedan hrvatski arhitekt ili graditelj. Uslijedio je niz odlikovanja za radove na Milenijskoj izložbi 1896. te Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., na kojoj dobiva cijelu kolekciju francuskih odlikovanja: zlatnu kolajnu, brončanu kolajnu, srebrnu kolajnu za graditeljstvo te viteški križ počasne legije. Srpski kralj Aleksandar Obrenović dodijelio mu je 1902. Red svetog Save III. stupnja, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1915., papa Benedikt XV. odlikovao ga je Redom sv. Grgura.
Gotovo čitav Bolléov samostalni opus vezan je uz Hrvatsku. Život u Zagrebu omogućio mu je profesionalnu afirmaciju, samostalno djelovanje, za koje nije imao prilike u Kölnu i Beču. Tu se doselio i živio sa svojom obitelji, suprugom Ana Marijom, rođenom Hoffer, porijeklom iz okolice Linza u Austriji i usvojenom kćerkom Hertom, koja je zapravo kći njegova brata nastanjenoga u Berlinu. Profesionalni uspjeh omogućio mu je podizanje raskošne višestambene najamne zgrade u kojoj će i sam stanovati u središtu zagrebačkog Donjeg grada, u Žerjavićevoj 4.
***
Dr.sc. Dragan Damjanović izvanredni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu autor je teksta u katalogu Herman Bollé, graditelj hrvatske metropole a predstavljanje kataloga, kojim je popraćena istoimena izložba bit će održano u Muzeju za umjetnost i obrt u utorak 7. srpnja 2015., s početkom u 11 sati.
Put prema Zagrebu / Bollé i kulturna, politička i privredna elita Zagreba / Stilovi i Bollé te Vodič po Bolléovom Zagrebu (Kaptol, Gornji grad, Donji grad, Obrtna škola i Muzej za umjetnost i obrt, Vile i ostale građevine u sjevernim dijelovima Zagreba i Mirogoj) poglavlja su kataloga u kojem je objavljeno više od 100 ilustracija (karte, grafikoni, nacrti, crteži, grafike) i fotografija (autori Dragan Damjanović, Sanja Bachrach-Krištofić, Mario Krištofić, Srećko Budek i Vedran Benović).
Bachrach & Krištofić autori su dizajna kataloga (tiskano je i englesko izdanje).
Rad Dragana Damjanovića, koji je temelj teksta objavljenog u katalogu, sufinancirala je Hrvatska zaklada za znanost projektom br. 4153 Croatia and Central Europe: Art and Politics in the Late Modern Period (1780-1945).
U katalogu se navodi i posebna zahvala Zagrebačkoj nadbiskupiji i Podružnici Gradska groblja Zagrebačkog holdinga d.o.o. na ljubaznoj suradnji i dozvoli za fotografiranje.
Uz dopuštenje: Muzej za umjetnost i obrt (sve fotografije)
