Uvijek me razveseli kada se umjetnički čin podudari sa stvarnošću kao što se to zbilo s reprizom solo koreodrame „Drago mi je, Dragojla!“ autora i koreografa Žaka Valente (produkcija Branko Žak Valenta, UO Trafik, Rijeka) u izvedbi koautorice Vere Mitrović Vrbanac u Zagrebačkom plesnom centru na datum kada se u Karlovcu 1812. rodila Dragojla (pravim imenom Carolina) Jarnević (4.1.2023.).
Stasala je u trgovačkoj obitelji (uz dobronamjernog ali kratkovječnog oca i nepraktičnu, njoj nesklonu majku) i omogućeno joj je zavidno obrazovanje („Ulovih se knjiga. Htjedoh postati mudračicom“) no budući da se nije željela udati („Meni bijaše strašno pomisliti, kako bi se brzo mogla izgubiti ljubav moga supruga … a onaj stid, ona tuga…
Ne, ne, samo zamuž ne …“), morala je raditi (obitelj je osiromašila). U početku je puno šivala, ali se, zahvaljujući obrazovanju, zaposlila kao guvernanta (Graz, Trst, Venecija ), a po povratku u Karlovac podučavala je u djevojačkoj privatnoj školi.
Ipak joj je presudno bilo pisanje (iza nje su ostale pjesme, pripovijetke i roman „Dva pira“, dok su dvije drame izgubljene), a najvažniji dio njezine ostavštine je obiman dnevnik (rukopis se sastoji od 1094 stranica velikog formata i jedne manje bilježnice; M. Ribičić ) koji je pisala od 1833. (do 1841. na njemačkom jeziku) do 1874 (dio od 1812. do 1833. napisala je retrogradno) istaknuvši: „Moje je geslo: neokrinkana istina u svakom položaju života, niti ću pretjerivati krijepostima, niti ću se stiditi slaboća, kojima čovjek više ili manje obiluje“( navodi potječu iz knjige „Život jedne žene – odabrane stranice dnevnika“, priredio (i jezično prilagodio) Stanko Dvoržak, Znanje, 1958.).
Čitajući „Dnevnik“ čiju je integralnu (necenzuriranu) verziju uredila Irena Lukšić a objavila Matica hrvatska Karlovac (2000.), saznajemo o autoričinom intimnim strepnjama i ushitima, ali također i o društvenim i političkim zbivanjima, položaju žene i njezinim nemirenjem sa situacijom (zato je svrstavaju u feministkinje), mukotrpnom učenju ilirskog (hrvatskog ) jezika i poziciji u Ilirskom pokretu (na litografiji „Muževi ilirske dobi“, uz ugledne Ilirce, nalaze se ona i pjevačica Sidonija Erdoedy Rubido) te nalazimo razne zanimljive opise, među inima prolazak vojske kroz Karlovac. „Dnevnik“ završava rečenicom: „Ako moj rad i nije od velike koristi, ipak se u tome nešto zabavim i lakše mi je mnogu neugodnost podnijeti“ (10. 11. 1874.).
Pokušala sam osvijetliti Dragojlinu ličnost i djelomično pribli-žiti sadržaj Dnevnika, jer izvođačica Vera Mitrović Vrbanac uz malobrojne rekvizite (vješalica, stolica, kovčeg), sugestivnu glazbu (Goran Ilić), svjetlo (Duško Richtermoc) i video nastao u Dragojlinoj ruševnoj obiteljskoj kući (Mara Prpić) plesnim pokretima suptilno gradi lik ove čudesne žene.
Predstava se temelji na pokretu, ali su jednako važne Dragojline rečenice koje izvođačica izgovara pazeći na stilske posebnosti zapisa. Moćna knjiga „Dnevnik“ prisutna je od početka predstave , jer istovremeno „pomaže“ pri uspravnom držanju (važan kriterij ženske ljupkosti) i kao prikaz sudbine „Ilirkinje iz Karlovca“, kako je Dragojla potpisala svoje stihove „odgovarajući“ na stihove „Zdrav mi svaki bratac bio…“ Ivana Trnskog koje je pročitala na zidu tornja sagrađenog na brijegu u Grazu.
Trnski ju je uspio naći i tada počinje njihova duhovna bliskost (ona je navodno cijeli život bila zaljubljena u njega pa ju je njegova ženidba ražalostila/naljutila jer kasnije u dnevniku o njemu čitamo neljubazne primjedbe) pa ona na njegov nagovor počinje učiti hrvatski i uključuje se u ilirsku književnost.
Vera Mitrović Vrbanac sjajno dočarava Dragojlina duševna stanja, posebno neispunjene žudnje na ljubavnom i književnom polju (nikada joj radove nisu objavili u listu „Vijenac“ pa ona zaključuje da „(…) Dežman, Šenoa, Trnski i ostali , koji najviše svoje proizvode u „Vijenac“ guraju, porazdijele za sebe masnu plaću, a da čije druge uvrštuju u taj list, uzmanjkalo bi njima dohodataka.“) i kada neočekivano raspusti kosu, do tada stidljivo stisnutu u punđu, pred nama se pojavljuje hrabra, samosvjesna žena.
Žak Valenta i Vera Mitrović Vrbanac dosljedno i upečatljivo prikazuju ženu koja je u isti mah krhko biće i bojovnica za vlastiti životni izbor, ženu koja se usprkos ljubavi nije povinovala normama, kroničnu bolesnicu koja se bosa uspela na Okić (danas „Dragojlina staza“ ) i postala začetnica planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj.
Svjesna naglašene iskrenosti svojeg dnevnika, oporučno je dozvolila njegovo objavljivanje tek deset godina nakon smrti. Dnevnik nije objavljen 1885.,nego tek 2000., što je scenska Dragojla sarkastično komentirala: „Čitali su ga punih 115 godina“. Istu bi rečenicu, vjerojatno, u dnevnik zapisala i stvarna Dragojla!
Prijenos sadržaja i emocija iz jednog medija u drugi prilično je zahtjevan čin, ali mene je „izvedbena“ Dragojla potaknula da posegnem za „književnom“ i to ne samo zato da bih produbila prvotno znanje, nego prije svega zato što me je ova predstava istinski dirnula.
Fotografije: TRAFIK
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
