Ida Blažičko mlada je iznimna umjetnica koja je već nekoliko puta sudjelovala na projektima realizacije javnih spomenika u Kini.
Jedan njezin rad dio je prestižne izložbe nacionalne selekcije hrvatske keramike u Irskoj. Status doktoranda stekla je na Kineskoj umjetničkoj akademiji, a u Zagrebu izvodi umjetničku intervenciju u Stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt.
Ova svestrana i nadasve obrazovana umjetnica za Wish.hr govori o prostoru kao sredstvu komunikacije, kiparskom stvaralačkom procesu u izradi skulptura, kineskoj kulturi, tradiciji i pogledima na svijet oko sebe.
W: Kako ste nakon završene akademije likovnih umjetnosti dobili stipendiju kineske vlade?
Svake godine kineska Vlada raspisuje natječaj za dodjelu stipendija hrvatskim studentima. Nakon završene ALU u Zagrebu željela sam daljnja umjetnička istraživanja nastaviti u potpuno novim akademskim uvjetima. Javila sam se na natječaj u ožujku. U njemu sam detaljno trebala navesti na koju se visoku instituciju prijavljujem, željeni smjer studija i istraživački plan. U kolovozu sam dobila pismenu obavijest da sam primljena na studij na Kineskoj umjetničkoj akademiji u Hangzhouu, uz obavezno jednogodišnje učenje mandarinskog jezika kao preduvjeta za daljnji nastavak studija. Početkom rujna sletjela sam u grad Hangzhou, koji se nalazi nedaleko Shanghaia. Za njega sam do tada znala samo putem Wikipedije, a sljedećih šest godina postat će moj dom.
W: Kako kineska kultura prihvaća zapadne “vrijednosti”?
Kinezi su jako znatiželjni i zaigrani, zanima ih sve, vuče ih neopisiva želja za znanjem, upijaju svaku riječ. Možda je to zbog jakog duha konfucijanizma uvriježenog u narodu koji ukazuje da se od svakog sugovornika nešto može naučiti. Iako brzi razvoj i modernizacija vidljivo ostavljaju trag na suvremenom kineskom društvu, osjećaj povezanosti i njegovanja tradicionalnih obiteljskih vrijednosti ne blijedi. Upravo je njegovanje tradicije u smislu jezika, kaligrafije, tradicionalnog kineskog slikarstva, ceremonije čaja, etc. apsolutno sveprisutno u svakom djeliću života. U rana jutra mogu se susresti stariji ljudi koji vježbaju Tai Chi, pišu kaligrafiju vodom na kamenom pločniku koja nestaje na prvim jutarnjim zrakama sunca, pjevaju operu. Naravno, govorim o Hangzhouu, gradu kojeg bih mogla usporediti s japanskim Kyotom. Tokyo bi tada bio Shanghai. Razlike između gradova i provincija su izrazito velike. Hangzhou je grad isprepleten legendama, poznat po zelenom čaju, dinastiji Song, brojnim hramovima, parkovima i Zapadnom jezeru koje je inspiriralo stvaranje najljepših djela poezije. Na udaljenosti od samo 45 minuta nalaze se sjaj, metal i staklo Shanghaia, užurbana vreva metropolisa, daleko od onog iz 60-ih godina prošlog stoljeća s kakvim smo upoznati na Zapadu preko filmova kineskih redatelja.
W: Kakva je bila prilagodba na život u Kini?
Prilagodba ovisi o osobi. Možda je najbitnija bila moja otvorenost prema prihvaćanju i otkrivanju novog, konstantnom čuđenju i prepuštanju trenutku. Internacionalni duh Akademije prilagodbu je učinio gotovo nezamjetnom. Interakcije s mnogim umjetnicima, kolegama, gostujućim stranim profesorima, apsolutna uzbuđenost u otkrivanju nepoznatih stvari, boja, mirisa, okusa, glasova.
W: Kako se dobivaju poslovi za javne skulpture?
U Kini je odlično razrađen sistem javnih natječaja za estetizaciju javnog prostora. Vlada bezuvjetno ulaže u kulturu, posebice u vizualnu umjetnost. Natječaji i realizacija umjetničkih djela su financirani ponajprije od Vlade, počevši od lokalne razine, preko provincije, do, naposljetku, cijele Kine. Uređenje vrtova, parkova i javnih površina od velike je važnosti. Mislim da se ta važnost očituje u činjenici da se svakoj novoj stambenoj zgradi pridodaje vrt, prostor za druženje, u kojemu se otvara i prostor za humanizaciju i estetizaciju.
W: Imate li svoj omiljeni materijal u kojem se možete najlakše izraziti?
Svaki materijal ima svoje zakonitosti i u svakom pronalazim ljepotu. Početak istraživanja nove ideje su crtež i maketa. Izdvojila bih papir kao prekrasan, topao materijal. Njegova savitljivost, opip, tekstura. Potez kistom, trag tuša, upijanje boje, razlijevanje. Prorez, trag oštricom, savijanje, slojevitost, propusnost, zadržavanje i upijanje svjetla. Svojedobno sam sa studentima uživala u izvođenju kolegija Izrazi u materijalima u okviru kojega smo stvarali prostorne makete i instalacije u papiru i svili. Kreativno istraživanje započelo bi odlaskom u selo u kojemu stvaraju najcjenjeniji papir u Kini od kore drveta i izbjeljuju ga prirodnim putem na obroncima obližnjih brda. Nastava bi se odvijala i u Muzeju Svile u Hanzghouu, najvećem takvom u svijetu. Povezivanje tradicionalnih materijala svile i papira te izvedba novih prostornih momenata unosili su jednu novu slobodu u izražavanju studenata, kasnije objedinjenu u izložbu naslova Possibilities of Space. Zrcalno obrađen čelik kojemu se okrećem u drugim radovima naglašava svojevrsnu dematerijalizaciju. Stapanje s prirodom, gubljenje. Voda i vjetar.
W: Draža Vam je minijaturna ili grandiozna skulptura?
Svaki izričaj ima svoju ljepotu. Maleni svjetovi koji stanu u dlan, mikrokozmos koji postaje makrokozmos. Djelić skulpture, odsjaj ili dodir u sebi sadrže čitav Svemir, a to ovisi o imaginaciji promatrača.
W: Kada kipar mora izaći iz granica svog ateliera i koliko ljudi se uključuje u kreativni proces izrade neke skulpture ili instalacije?
Naglasila bih ljepotu i važnost procesa. Ideje nastaju i rastu. Svoje radove pratim od početka zamisli do realizacije. Ne tretiram model ili maketu kao finalnu ideju, već je ona uvijek samo polazište za daljnja istraživanja. Stvaralački proces nikada ne završava. Najljepše se stvari događaju u procesu izvedbe, skulptura se mijenja, odgovara na nove uvjete. Ako je riječ o skulpturi u javnom prostoru, ona samim
izlaskom iz ateliera dobiva novi život, urasta i izrasta u novom okruženju, u novom prostoru. Kada djelo ulazi u novu prostornu situaciju dolazi do komunikacije. Ovisno o težini i zahtjevnosti izvedbe, okupljam tim tehničara. U Kini postoji čitav niz umjetničkih radionica, poput ljevaonica kakve su, primjerice, u Zagrebu, a koje su usko specijalizirane za izvedbu javnih natječaja. Najzahtjevniji dio nije sama izvedba, već postavljanje djela u javni prostor zbog sigurnosti i nepredvidljivih situacija.
W: Mnoge kritike su zadnjih godina upućene kipovima koji se podižu u Zagrebu i po Hrvatskoj. Kako gledate na te kontroverze?
Umjetnost oplemenjuje sredinu. Prema mom vlastitom senzibilitetu smatram važnim ostavljanje prostora za komunikaciju. To je prostor koji se može ispuniti promatračevim mislima, željama i vizijama. Mislim da je vrlo bitna otvorenost sadržaja prema osobnim interpretacijama na više razina doživljaja, ne onih očitih, već intuitivnih. Prekrasan primjer su zadarske Morske orgulje arhitekta Nikole Bašića koje su poznate diljem Kine, a svjedoče o skladu s prirodom, u kineskoj filozofiji poznatom kao pojam tian ren he yi, odnosno jedinstvo čovjeka i neba. Nadam se da će u bliskoj budućnosti u oblikovanju javnog prostora niz umjetnika ostvariti mogućnost da svoje originalne i dobro potkrepljenje ideje uspješno pretoče u osebujna i inspirativna umjetnička djela. Djela koja će svjedočiti o neupitnom i originalnom kreativnom talentu, imaginaciji, stvaralačkoj znatiželji i vještini.
Galerija slika
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Ida Blažičko
