Poznata uzrečica „Koliko para toliko muzike“ ne mora baš uvijek odgovarati stvarnosti – često izvedba i njezin učinak ovise o virtuoznosti i dobroj volji muzikanta.
A jedan takav „muzikant“ je svakako Ivica Mijačika, književnik i zaljubljenik u kazalište, umjetnički direktor „kKuTz“-a (ka Kultura u Tučepskim zaseocima), manifestacije koja se kazalištem, glazbom, slikom i književnošću opire gravitaciji!
Nekada su na padinama Biokova, u zaseocima ponad obalnog mjestašca Tučepa (nedaleko Makarske), živjeli težaci, ali su se nakon potresa 1962. spustili na obalu i počeli baviti turizmom.
Još godine 1766. pohodili su brojni prijatelji filozofa i pisca, don Klementa Grubišića (1725.-1773.) njegov ljupki barokni kameni ljetnikovac sagrađen neposredno uz more, s velikim balkonom na pročelju i zaklonjenim vrtom (danas hotel „Kaštelet“).
Prvi poratni hotel u Tučepima, nekoć devastiran, a danas obnovljeni, hotel „Jadran“, počeo se graditi 1948.(radnu snagu činili su u početku njemački ratni zarobljenici) prema nacrtima arhitekta Branka Bona (1912.-2001.), a prve je goste primio 1954.
Zahvaljujući dugačkoj šljunčanoj plaži, Tučepi postaju omiljeno turističko odredište, a žitelji zaseoka uglavnom potpuno napuštaju (i zapuštaju) svoje dotadašnje domove (i konobe). „Ljudskom srcu uvijek nešto treba …“ pjeva Petar Preradović, pa je tako i Mijačikinom srcu trebala ljepota bez primjese „krike i vike“.
U srpnju 2006. upustio se u avanturu puštanja grdelina (češljugara) u zaseoku Srida sela (obor Luketina) odnosno upriličio je nastup zagrebačkog Teatra grdelin s predstavom „Poletija grdelin iz žuja“, čime je počela akcija okupljanja mještana i gostiju oko kazališnih predstava u brdima, a ne na obali.
Te su godine bila uključena dva zaseoka, već sljedeće njih šest (povremeno i sedam, uglavnom petkom i iznimno subotom), a kako „prazna vreća ne stoji“, to su mještani, potaknuti Turističkom zajednicom Tučepi počeli otvarati konobe, nuditi „iće i piće“ i obično je „pala pisma“.
Mada se nakon predstava nastavljalo veselim druženjem, Mijačika na „svoje“ ambijentalne improvizirane pozornice nije nikada pripuštao predstave (likovnjake, književnike, glazbenike) koje ne bi zadovoljavale prilično visoke kriterije (ne dozvoljavajući ljetnoj opuštenosti da unese bedastoću).
Ako se ponešto nekome nije svidjelo, ipak se, u pravilu radilo o kvalitetnom odabiru: smanjena scenografija nije mogla narušiti dobru glumu, a entuzijazam lako preskoči poneku tehničku nevolju…
14.kaKuTz donio je od 13.7. – 17.8.2019. šest događanja, a ja sam odabrala ono 9.kolovoza u zaseoku Srida sela (Moča) kada je gostovala zagrebačka Kazališna grupa „Lectirum“ s predstavom „Dekorater“ engleskog glumca i damatičara Donalda Churchilla (1930.-1991.) u režiji Nine Kleflin ( svečana premijera očekuje se u jesen ove godine).
Poput legendarnog Teatra u gostima (Zagreb), koji je „svečanu premijeru“ upriličio tek nakon gostovanja u različitim sredinama, „Lectirum“ je pomalo na tom tragu, pa čak i odabirom teksta.
Spomenutu Churcillovu komediju „Dekorater“ (zapravo „Soboslikar“) pod nazivom „Whisky za troje“ preveo je i režirao Vladimir Gerić za Teatar u gostima (početkom srpnja 2000.), a nastupili su Ana Karić, Biserka Ipša i Boris Buzančić.
Priča o preljubu, osveti, nezadovoljstvu zbog posla (soboslikar je nerealizirani glumac) odnosno privatnog života nije pretjerano originalna niti profinjena.
Međutim ovaj predložak nudi mogućnosti za poigravanje detaljima (lokalizacija koja obiluje elementima prepoznavanja uvijek garantira zabavu), pa ako su glumci raspoloženi (maštoviti i daroviti) može se ostvariti predstava zabavna i bez podilaženja.
A čini mi se da su Ksenija Pajić (preljubnica Maša), Ines Bojanić (osvetnički raspoložena prevarena supruga Jasna) i Goran Grgić kao djelatni soboslikar (voli se zvati dekorater) a zapravo nezaposleni glumac Valter Jadničak, iskoristili te mogućnosti.
Već smiješnom odjećom (Slavica Šnur) i namještajem (Željka Radešić) naznačuju se komične crte (mada su obje žene zapravo u nevolji, a ni muškarcu nije lako), a činjenica da je scenografija smanjena nimalo nije omela nužne scene (mjesec i zvijezde se ničim ne mogu zamijeniti!).
Šašave rečenice pripisujem mašti glumaca i neki „štosevi“ bi mogli postati poslovični. Na primjer kada soboslikar (prezime Jadničak baštinio je razvodom, a očekuje da će mu pomoći u karijeri, jer zna da postoji uspješan glumac prezimenom Poljičak) tražeći upute o bojanju sobe koristi poštapalicu: „Ili da ili ne ili kaj?“ .
Način na koji ju Grgić izgovara, nadopunjen dostojanstvenim držanjem, perikom koju stalno navlači i radnom odjećom koju nosi poput dizajnerskog odijela, izaziva gromoglasni smijeh.
Poput komičara iz doba nijemog filma, on ozbiljnošću izraza lica podvlači komičnost sadržaja (mislim da bi se Churchill prilično iznenadio „svojem“ tekstu), kao na primjer, kada za pristanak u prevari traži od Maše da otpjeva pjesmu „Ja se konja bojim…“ i pokaže gaćice (Pajić i u ovakvim situacijama pokazuje da je zbilja odlična).
Epizoda uklapanja uloge Othella u govor Mašinog prevarenog muža (kojeg dekorater izigrava pred Jasnom) gotovo dirljivo (iako komično) pokazuje kako glumac Valter nastoji zatomiti dekoratera Valtera….Ne sjećam se kada sam zadnji puta gledala nekoga tko tako predano oblikuje osobu duboko tužnu i nezadovoljnu, koja to „na van“ vješto prikriva pokušavajući ugrabiti male radosti.
Okolina se smije njegovim akcijama, ne mareći za istinsko stanje . U konačnici, na pitanje „Ili da ili ne ili kaj?“odgovorila bih u rimi „Grgić mi je haj“. Istinski vjerujem da jesenje zagrebačke kiše neće izbrisati radost igre koju sam srela na padinama Biokova jedne tople ljetne noći.
Fotografije Joško Lopar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
