Indija zemlja raskone kulture i mirisa koji se pamte

Maharađine palače, hinduistički hramovi i safari sa slonovima samo su mali dio pustolovine prof. Stiperskog u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.

što je sve upoznao i kako je doživio Indiju prof Zoran Stiperski saznajte kroz njegovu zanimljivu pustolovinu.

Šećem uskim ulicama New Delhija. Oko mene gužva, prljavština i buka. To je ona „prava stvarnost Indije“ koju danas živi većina od milijarde stanovnika. Nasuprot nje noviji dio grada, široke avenije sa zgradama iz tridesetih godina prošlog stoljeća u kojima se nalazi većina diplomatskih predstavništva i državnih institucija.

U New Delhiju posjećujem najveću džamiju na svijetu koja može primiti 25 tisuća vjernika, bazaar, najviši indijski minaret -  Qutub Minar, mjesto na kojem je spaljen Mahatma Gandhi – Shanti Vana i Vrata Indije.

Preplavljuje me adrenalin. U dva sata na indijskim ulicama dogodi se znatno više stvari nego u Zagrebu. Osjećam se opušteno. Možda se razlog za to krije i u dronjcima koje nosim na sebi, i zbog kojih se vrlo lako uklapam u cijelu priču.

Veselim se posjetu pustinji Thar u Rajastanu, koja je dio najvećeg pustinjsko/polupustinjskog područja na svijetu što se proteže od Sahare preko Bliskog Istoka, Arabije, Pakistana do zapada Indije.

Iznenađuje me gustoća prometa i naseljenost od 200 ljudi po četvornom kilometru! Za usporedbu, na istoj kvadraturi u plodnoj Panonskoj nizini naići čete tek na sedamdesetak osoba.

Pod zvijezdama pustinjskog neba dočekujem Novu godinu uz prosječnu večeru, lokalne indijske plesačice, i skroman vatromet.

Među lokalnim stanovništvom nema uzbuđenja koje se obično može osjetiti na grupnim dočecima, pa zaključujem da je 31. prosinac ovdje samo još jedan dan.
Drugo jutro jašući na devi i vozeći se u devinoj zapregi istražujem okolicu. Rajastan je tradicionalan i romantičan. Deve, majmuni, krave i slonovi česti su prizor uz prometnice i u naseljima.

Krećem i put gradića Pushkara koji se smatra drugim najsvetijim hinduističkim mjestom u Indiji.

Pushkar je pomalo mističan, pa ga posjećuje tek manji broj putnika i pustolova. Tu se nalazi jedan od malobrojnih hinduističkih svetišta posvećenih Brahmi, najvišem hinduističkom bogu. U blizini je smješten Ajmer – važno islamsko svetište, okupljeno oko  grobnice vodećeg sufističkog sveca iz 12. st.

Vidjeti je i osjetiti energiju mjesta za mene je nezaboravno iskustvo. Šokiran sam životnim standardom. Na ulici se skuplja hrana u otvorenim bačavama za siromašne. Napadaju me rojevi muha.

U istraživanje ružičastog grada Jaipura nosi me slon na svojim leđima. Jahanje slona poprilično je neudobna aktivnost koja uključuje sjedenje u košari postavljenoj na njegovim leđima, a do koje se dolazi uz pomoć drvenih ljestvi. Nema straha od pada – ipak je ovo popularna turistička atrakcija koja se dobro nadzire.

U Jaipuru otkrivam utvrdu Amber, maharađinu gradsku palaču sa zvjezdarnicom, njegov ljetnikovac na jezeru te Palaču vjetrova. Potonja je izgrađena za žene iz dvora kao tribina s koje mogu promatrati svakodnevni život bez miješanja s običnim pukom.

Na svakom koraku vide se dijelovi mogulske ostavštine. Mogulsko carstvo u Indiji kombinacija je mongolskog i turskog nasljeđa koja je ostavila neke od najljepših svjetskih građevina.

Taj Mahal u Agri, sigurno je jedan od najpoznatijih predstavnika, izgrađen u islamskom arhitektonskom stilu s dodatkom hinduističkih utjecaja. Ostavlja me bez daha.

Indijska država Utter Pradesh krije najsvetiji hinduistički grad – Varansi. Ovdje imam prilike svjedočiti ritualne obrede poput Pujo ceremonije u kojoj sudjeluju mladi hindusi, a koja uključuje paljenje svijeća i puštanje istih na svetoj rijeci Ganges uz zvukove glasne glazbe.

Neki su skloni vjerovati kako je Varansi i najstariji grad na svijetu, jer se u njemu život kontinuirano odvija posljednjih 5000 godina. No on nije po svačijem ukusu. Na putu između Agre i Varansija zaustavljamo se kako bi se odmorili. 

Što reći – pametnije je ostati u autobusu, nego prespavati u petleušici, za koju kasnije saznajem da je lokalni hotel.

Ukrcavam se u zrakoplov kako bi odletio na jug Indije. Po dolasku zapuhuje me sparni i vrući tropski zrak.

Jug Indije potpuno je drugačiji od sjevera – znatno je uredniji, sređenijeg prometa, s manje krava na prometnicama. Odvajam slobodno vrijeme za uživanje u turističkim atributima države Kerala. Voda je ovdje nešto toplija nego na Jadranu u ciku sezone. Na pješčanoj plaži, što se proteže kilometrima mogu prebrojati tek tridesetak osoba. Milina.

Prolazim i kroz planinski niz Zapadnih Gata koji se proteže usporedno s obalom. Glavni cilj? Safari u Nacionalnom parku Nagarhole!

Priželjkujem vidjeti tigrove, ali kao i sve divlje mačke, ima ih malo te se vole skrivati. S obzirom da sam bio na klasičnom afričkom safariju – ovaj je poprilično razočaravajući.

Ipak, oduševljavaju me indijska sela u sklopu nacionalnog parka. Prizor grupe od dvadesetak djece kako se vraćaju iz škole, podsjećaju me na neka ranija vremena, i film Družba Pere Kvržice. Ovdje primjećujem i mnoštvo reklama za mobitele koje su velike poput kuća u kojima živi lokalno stanovništvo.

Zastajem u mjestu Mysore gdje razgledavam golemu maharađinu palaču. Za neke ona je simbol moći i stila, za druge potpuni kič. Tu posjećujem i tvornicu svile, u kojoj se koriste strojevi koji se u Europi mogu naći samo u tehničkim muzejima.

Slijedi Bangalore i šok za osjetila. Riječ je o najdinamičnijem gradu južne Indije, a možda i cijele države. To je grad znanosti, tehnologije, svemirskih programa i IT industrije. Hvata me nostalgija, lovim prvi let i krećem kući.

TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI