Iva Meštrović, povjesničarka umjetnosti i kustosica, govori o svom radu s djecom i iznimno kretivnim radionicama koje se odvijaju u Muzeju za umjetnost i obrt. Vrlo kreativna i domišljata Iva za izložbu Guercino “Svjetlo baroka” osmislila je publikaciju za djecu, kako bi ih dodatno zainteresirala već u ranoj dobi za umjetnost. Sve o ideji za Baroknu knjižicu te o radu ove mlade kustososice saznajte u najnovijem intervjuu.
W: Kako privući posjetitelje u muzej?
Živimo u vremenu brzog i površnog prihvaćanja mnoštva sadržaja koji nam se nude sa svih strana. Zainteresirati publiku postaje sve teže. Odjel marketinga MUO, na čelu s gospođom Vesnom Ledić, uz svaku izložbu nastoji ponuditi što više popratnih sadržaja za sva osjetila: predavanja, koncerti, predstave, nagradne igre, degustacije, pano s rupom za glavu za fotografiranje… No, nije dovoljno samo zainteresirati, dovesti nekoga u muzej. Ako želimo kod posjetitelja ostaviti bilo kakav dojam, ne smijemo ga prepustiti samom sebi pri razgledavanju izložbe jer će to obaviti u nekoliko minuta i odjuriti u idući muzej/kazalište/kino, a već sutra neće se sjećati ničega. Tu nastupaju i ostali odjeli MUO.
W: Kako popratni program uz izložbu pridonosi boljem razumijevanju ili interesu za umjetnost kod djece?
Zaista pridonose, naročito djelovanje Pedagoškog odjela. Zadatak popratnih sadržaja Pedagoškog odjela prvenstveno je osvijestiti kod (mlađih) posjetitelja što zapravo trebaju gledati kad gledaju umjetnost. Razviti vizualnu kulturu. Voditeljica Pedagoškog odjela MUO, Malina Zuccon Martić ima puno iskustva i talenta – volim se pohvaliti kako sam učila od najbolje. Naše izložbe uvijek prate zanimljiva i nadasve edukativno promišljena vodstva i kreativne radionice, koje vodimo Malina, mladi kolege povjesničari umjetnosti i ja. Uz svaku veću izložbu organiziramo kreativne radionice subotom, te svakodnevno za školske praznike. Tako upravo traju radionice uz izložbu Guercino: Svjetlo baroka. Radionice uvijek prilagođavamo uzrastu pa obično istovremeno nudimo nekoliko načina sudjelovanja. Na kraju svi budu zadovoljni – i maleni od 2 godine i umirovljenici. Trenutno slikamo pejzaže upotpunjene genre scenama kao što je to Guercino napravio u ciklusu fresaka u vili Panini. Nakon što naučimo što je pejzaž, genre scena i freska ipak ne slikamo po muzejskim zidovima, ali imamo čarobne bojice kojima postižemo atmosferu. Umjetnikov slikarski rukopis upoznajemo naslikavajući fragmente njegovih fresaka. Fotografiramo sudionike radionice u pozama sa slika na izložbi i zatim te fotografije pretvaramo u barokne prizore – nadodajemo draperije, oblake, svjetlo… Činjenicu da u baroku kadar često reže likove i da slika sugerira širenje u beskonačnost objašnjavamo tako što nastavljamo Guercinove kompozicije isprintane u velikom formatu i to akrilnim bojama. Sve u svemu, radionica nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
W: Osim radionica nudite i “Baroknu knjižicu uz izložbu Guercino: Svjetlo baroka”?
Novost koju smo uveli uz izložbu Guercino je radna bilježnica koju djeca ispunjavaju sama, dakle bez vodstva pedagoga. Namijenjena je mlađim posjetiteljima koji u Muzej dođu s roditeljima u vrijeme kada se ne održava radionica. “Ako mama i tata predugo gledaju izložbu, ti lijepo uzmi knjižicu i na posao!” Nije to obična bojanka, nego publikacija za djecu koja ih na zabavan i interaktivan način uči što je to barok, portret, pejzaž, narativni i genre prizor, mrtva priroda… Knjižicu sam napravila na poticaj gospođe Ledić, kao dio opreme “Slikarskog koferića” kojeg roditelji mogu posuditi na info pultu i zatim pustiti djecu da se zabavljaju u našem Kutku za slikanje i čitanje. Karakter knjižice, jednostavan i duhoviti “dječji jezik” ali i edukativnost svakako dugujem Malini.
W: Kako djeca reagiraju na Knjižicu?
Kao prvo, oduševljena su što uopće nešto dobiju i “smiju ponijeti doma”. Materijal namijenjen djeci u Hrvatskoj je još uvijek nažalost rijetkost. O konkretnim reakcijama na sadržaj knjižice teško je govoriti, jer je namijenjena ispunjavaju bez nadzora kustosa ili pedagoga. Ipak, na nekoliko radionica dali smo djeci i neke od zadataka iz knjižice, i jako smo zadovoljni rezultatima. Važno je usmjeriti pažnju na određene elemente stila, te pokušati odmaknuti djecu od stereotipnog crtanja na koje su naučeni još od vrtića. Znate: sunce u kutu, iz njega zrake kao bodlje, srčeka po svuda, ptice su polegnute trojke u zraku, prvo crtanje kontura pa bojanje… Potrebno je ponešto i zabraniti (između ostalog i gumicu za brisanje) ako želite dobiti ono što mi zovemo “umjetnički” rezultat.
Osim toga, dobili smo dosta povratnih informacija zadovoljnih roditelja. Jedna gospođa je čak naručila Knjižicu u Italiju, za svoju nećakinju.
W: Da li ste zadovoljni odazivom publike i njihovim doživljajem sa izložbom “Guercino: svjetlo baroka”?
Vrlo smo zadovoljni. Izložba je postavljena u vrijeme kada se u Zagrebu nudi zaista bogat likovni program, ali “konkurente” izložbe nisu smanjile posjećenost MUO. Što se tiče doživljaja – ljudi su uglavnom ugodno iznenađeni, jer iako Guercino možda nije tako zvučno ime kao Caravaggio ili Rembrandt, ova izložba ga zaista predstavlja u jednom posebnom, baroknom svjetlu. Čak su i kustosi iz Italije pohvalili naš postav. Posebno preporučujem razgled izložbe uz stručno vodstvo (svakim danom u 11 i 17 sati, ili uz najavu) jer je tada doživljaj ipak znatno bogatiji. Nakon vodstava posjetitelji su uvijek jako zadovoljni.
W: Možete li povezati nove medije i mlađu publiku ili na izložbe dolazi već profilirana publika?
Nekoliko godina sam administrator muzejske Facebook stranice, a naravno intenzivno pratim i stranice drugih kulturnih ustanova i rekla bih da sve više mlađe populacije dolazi u muzeje upravo zbog zanimljivih postova na društvenim mrežama. Za razliku od klasične web stranice, Facebook omogućava neposredniji, opušteniji, duhovitiji pristup. Nastojim to iskoristiti i vjerujem da rezultati postoje. Uvijek će biti onih koji idu na izložbe jer ih zanima kultura, onih koji idu da budu viđeni i onih koji moraju zbog škole. Ali čini mi se da polako ukidamo klasičnu auru muzeja kao nekog jako ozbiljnog i dosadnog mjesta.
W: U odnosu na Europu kako stojimo na području digitalizacije hrvatske umjetnosti?
Očekivano – u zaostatku smo. Ali unazad nekoliko godina vrlo se aktivno na tome radi. U projektu Partage Plus – digitalizacija europske secesijske baštine MUO je odlučio uspostaviti suradnju na nacionalnom nivou, pa smo – umjesto da isporučimo samo svoju građu – potaknuli i ostale ustanove (čak i neke vrlo male) na digitalizaciju barem dijela svoje građe. Željeli smo da građa isporučena na Europeanu što bolje predstavlja hrvatsku secesiju. Trenutačno sudjelujemo u drugom EU projektu, AthenaPlus, koji za cilj ima razvoj metapodataka i kreativno korištenje sadržaja. Projekt podrazumijeva da nam je sva građa već digitalizirana, što nije, ali nas ujedno prisiljava da to odradimo. I to je je jako dobro.
W: Spomenuli ste kreativno korištenje sadržaja?
Da, i tu se vraćam i na vaše pitanje o novim medijima. Naše izložbe sve češće prate i multimedijalni sadržaji, filmovi, digitalne prezentacije… Za izložbu Stoljeće ručnog sata moja kolegica kustosica Petra Milovac izradila je interaktivnu aplikaciju za virtualno sastavljanje dijelova satnog mehanizma. Aplikacija je bila veliki hit! Nas dvije trenutno radimo i na prvoj pravoj digitalnoj izložbi MUO. Digitalne izložbe uskoro neće više biti rijetkost, jer se razvija sve više alata za njihovu izradu. Mi radimo s alatom MOVIO kojeg moramo testirati u sklopu projekta AthenaPlus. Prijavljujemo greške, nedostatke, nastojimo doprinijeti usavršavanju alata. Zabavljamo se, nerviramo, glumimo programerke…
W: Kada je kustos na kušnji kada ima višak ili manjak materijala za izložbu?
Hehe, ja sam se do sad susrela samo s problemom viška materijala. Velika izložba na kojoj sam bila kustos suradnik, Virgilije Nevjestić: Dnevnici snoviđenja, predstavljala je ostavštinu koja broji nekoliko tisuća djela i koju sam obrađivala gotovo dvije godine. Selekciju je radio ravnatelj Miroslav Gašparović, ali ponekad je morao vratiti neka djela “da se ja ne rasplačem”. Inače sam Malinina suradnica na izložbama dječjih radova, gdje isto uvijek imamo previše materijala. Htjele bismo sve izložiti jer nam svi maleni autori jako prirastu srcu i ne želimo da dođu na izložbu a njihovog rada nema, ali ipak uvijek imamo neki koncept postava. Pri selekciji taman odlučimo da nešto ne mora ići i onda nas pogledaju ribice s napućenim usnicama ili konj sa šest nogu i samo vratimo rad natrag. Jako je teško. Inače, te izložbe radimo s puno truda, ljubavi i znanja iz struke, tako da kada ljudi oduševljeno komentiraju “Pa ovo je kao prava izložba!” mi im kažemo “Ovo i jest prava izložba.”
W: Volite raditi s djecom?
O da, jako. Sanjam o tome da jednog dana i ja postanem muzejski pedagog. Sjećam se kada mi je jedan profesor na faksu rekao “Aha, vidim da ste uz istraživački upisali i nastavnički smjer, to je pametno, kao rezerva za zapošljavanje”. Ali meni to nije bila rezerva. Nisam se zaposlila u školi, ali imam sreće da sam u muzeju koji puno surađuje s djecom. Ništa me ne može raznježiti kao kad na vodstvu moram na izloške pokazivati glavom, jer me za svaku ruku primio po jedan klinac. Princeze i prinčevi, tako ih Malina zove.
W: Koliko kreativnost kustosa može pridonijeti uspjehu izložbe?
Totalno! 
W: Kako se razvija koncept izložbe? Da li su najbolja dijela smještena na početku, sredini ili kraju izložbe?
Tu nema nekog pravila, svaki kustos postavlja na svoj način, vođen nekim svojim unutarnjim osjećajem. Generalno, uobičajeno je da na početku bude nekoliko udarnih komada, kako bi prvi dojam bio snažan. I legende na početku moraju biti vrlo zanimljive i primamljive. Izložbe obično i završavaju s nekoliko snažnih djela, jer je to ono što ste zadnje vidjeli, posebno ako izložba nema kružni tok.
Galerija slika
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Iva meštrović
