Ivana Šapina direktorica marketinga McDonald’sa u srcu Tanzanije

Odlazak u srce Afrike u daleku Tanzaniju za Ivanu je bio ostvaren san, ali ne turistički već san o volontiranju i pomaganju djeci i ljudima kojima je to najpotrebnije.

Na poziciji direktorice marketinga McDonald’s Hrvatske nije joj bilo lako odvojiti vrijeme, ali srce je bilo jače te je svoje dane godišnjeg odmora odlučila pokloniti baš djeci Afrike i našla se u zemlji u koju će se vratiti pomagati čim će to ponovno moći.

W: Bavite se vrlo odgovornim poslom koji Vam kao direktorica marketinga u McDonaldsu. Kako ste došli na ideju da pomognete svojim volonterskim radom djeci i ljudima u Africi u dalekoj Tanzaniji?

Dugo sam željela otići volontirati u Afriku i doživjeti drugačiji način života pa sam jednostavno sjela kraj računala, našla agenciju s Novog Zelanda (https://www.volunteerhq.org/) prijavila se i sve sam uspjela riješiti u dva tjedna. Preko spomenute agencije prijavila sam se na program volontiranja, poslali su mi vrlo detaljno opis cijelog programa, kupila kartu i sve je bilo spremno. U Arushu u Tanzaniji sam otputovala posve sama.

W: Gdje ste točno volontirali u Tanzaniji i kakva iskustva ste ponijeli sa sobom?

Škola se nalazi u dijelu Arushe koji se zove Uswailini i nekih je 20 minuta udaljena od centra Arushe do koje se dolazi s njihovim Dala-dala prijevoznim sredstvom, a to su zapravo kombiji koji su njihov glavni javni prijevoz.

Doživljaj vožnje s Dala-dala je jako specifičan. Svi smo sjedili jedni na drugima, ali to vrlo brzo postane sasvim normalno. Naša navika da imaš svoj privatni prostor, da ti nitko ne smeta, da imaš dovoljno mjesta, u dijelu u kojem sam ja bila apsolutno ne postoji.

Ljudi koji tamo žive su vrlo povezani i sve dijele, nema potrebe za nekakvim osobnim prostorom.

No, svakako bih istaknula dojmove s dijela puta koji sam prolazila pješice, a koji je bio apsolutno najbolji. Hodaš po zemljanoj cesti, djeca, ljudi, a i životinje na sve strane, sve odzvanja od smijeha i muzike, a tek mirisi… Žene tamo peku chapati, što je nešto poput palačinki, i mendazi što je nešto slično uštipcima.

Usput na ulici prodaju svježe voće i povrće, a ono ima neopisiv miris, naime voće i povrće stvarno miriši.

Bila smještena u dijelu koji se zove Sakina, izvan grada. U jednoj kući bilo je nas 25 volontera iz cijelog svijeta. U samom gradu Arushi ima više hotela i naglasila bih da su vrlo “zapadnjački” uređeni. Ima i prekrasnih lodgeova u kojima mnogi turisti odsjedaju kao i privatnih smještaja.

Skulptura

W: Koliko dugo ste bili u živopisnoj Tanzaniji i kako je izgledao Vaš volonterski rad?

U Tanzaniji sam bila u period od 28.lipnja do 15.srpnja i radila sam u jednoj školi kao asistent učitelju djeci u dobi od 5 do 7 godina što bi kod nas bio prvi razred osnovne škole. Moj je zadatak bio da pomognem učitelju te sam vodila sam dio nastave.
Bila sam uključena u predmete kao što je kod nas Priroda i društvo, zatim engleski jezik u pisanju i čitanju, u predmetu matematike i slično.

Dječica su iznimno pametna, većina nastave odvija se na engleskom jeziku te se stoga jako dobro mogu sporazumjeti sa strancima. Ja sam svaki radni dan bila u školi od 8 ujutro do 14 sati. U tome periodu djeca imaju samo dvije pauze, sve ostalo vrijeme teče nastava. Vrlo je intenzivno, ako usporedim s našim školstvom.

Moram priznati da su me ta djeca neopisivo obogatila. Svaki puta kada se sjetim jutara kada bih dolazila u školu, djeca su sva bila ispred škole, a zatim bi počinjala s imali razgibavanjem, a iza toga bi pjevali himnu svoje zemlje. Za mene nevjerojatno iskustvo.

Kada sam vidjela uvjete u kojima rade i borave, odlučila sam pokrenuti skupljanje novaca tako da smo u vrlo kratkom vremenu uspjeli nabaviti velika kuhala za hranu kako bismo opremili školsku kuhinju (do tada su kuhali u drvenoj kuhinjici). Prikupljenim novcem smo zatim kupili madrace za sirotište pošto je u sklopu škole u kojoj sam boravila bilo i sirotište.

Sponzorirali smo i jednu djevojčicu iz sirotišta. Ono što me dodatno jako razveselilo su kokoši nosilice koje smo kupili također za sirotište tako da djeca imaju i jaja za obrok. Od ostatka novca uspjeli smo dječici kupiti i nešto školskog pribora i nekoliko slatkih iznenađenja.

Tu sreću i zahvalnost na njihovim licima neću nikada zaboraviti!

Centar Arushe na-putu-za-massai-selo

W: Što biste posebno izdvojili iz predijela Tanzanije u kojem ste bili te da ste pomislili da bi tamo mogli živjeti?

Bila sam smještena u Arushi u unutrašnjosti Tanzanije koja je poznata po safari turizmu i po planinarenju na veličanstveni Kilimanjaro. Arusha je jedan od većih gradova u Tanzaniji, uz Dodomu i svima poznati Dar es Salem i Zanzibar. Mene je oduševio grad, tako je pun života, ljudi su vrlo srdačni I dragi, ne skidaju osmijehe s lica.

Uz Arushu, posjetila sam još i Moshi. To je mali gradić, izuzetno čist, imaju posebno pravilo oko otpada (što nije baš uobičajeno u Tanzaniji), odnosno imaju neku vrstu redara kojima možeš prijaviti sve ljude koji bacaju otpad bilo gdje. Meni se to baš svidjelo, uzimajući u obzir da je teško držati urednim zemljane ceste i okućnice.

Svakako bih se mogla zamisliti da živim u Tanzaniji. Ti ljudi i priroda su probudili u meni osjećaje za koje nisam ni znala da imam. Nekako se iskonski povežeš s prirodom koja je stvarno neopisiva.

W: Što sve treba vidjeti u Tanzaniji, zašto turisti tamo putuju i što se nikako ne smije propustiti pri posjetu?

Budući da sam preko tjedna po cijeli dan bila u školi, preko vikenda sam uspjela putovati i razgledavati. Ono što svakako treba vidjeti jest priroda.

Kilimanjaro ili Kili, kako ga od milja zovu Tanzanijci, je božanstven. Meni se ledila krv u žilama kada sam ga gledala. Kili je najviši vrh u Africi (5895 m), ali i najviša samostojeća planina na svijetu. Tanzanijci su mi tako objasnili, rekavši da Everest nije samostojeća planina.

U Arushi i Moshiju ima dosta planinara, a prosječna cijena koja se plaća za uspon na planinu je oko 1500 USD.

Kilimanjaro

Postoji nekoliko ruta za uspon na vrh Kilimanjara, ali mi je bilo zanimljivo da su nekima dali ime whiskey ruta (machame) ili Coca-Cola ruta (marangu), vezano za težinu uspona. Ja sam samo bila u podnožju planine pa sam baš u tom trenutku vidjela jednu malu ceremoniju.

Naime, vodiči plešu tradicionalni ples s planinarima kako bi proslavili što su se živi i zdravi spustili s planine.

Izdvojila bih i safarije u nacionalnom parku Serengeti, a posebno dio Ngorogoro. Ngorongoro je ustvari krater vulkana koji više nije aktivan, ali je ono izrazito bogato i plodno zemljište na kojem je boravište brojnih životinja, a posebno „big five“ kako ih oni zovu, a to su lav, leopard, slon, bizon i nosorog.

Jedno posebno mjesto mi se urezalo u sjećanje. To je selo Meserani u kojem smo posjetili obitelj Massai plemena. Hodali smo nekih 45 minuta do sat vremena, cijelo vrijeme samo po zemlji i prašini i onda se odjednom ukazalo drveće, pa podzemne rijeke.

Toliko puno kontrasta gdje priroda pokazuje svu svoju ljepotu baš ondje gdje je najmanje očekuješ. Divan je odnos tih ljudi prema prirodi. Stvarno žive u zajedništvu s njom, ona je dio njih.

Svakako bih preporučila Shanga house, manufakturu i restoran. Nalazi se u Arushi, vlasnica je jedna Dankinja, a bavi se izradom različitih proizvoda od stakla od nakita do čaša, izrađuju svoje tkanine, crtaju. Jedan izuzetno dobar koncept, a uz to vlasnici imaju i restoran u kojem je hrana za prste polizati. Specifičnost Shanga housea je u tome što su više od 60% zaposlenih osobe s posebnim potrebama.

Istakla bih i Hot springs gdje usred ničega izvire topla podzemna voda, prekrasno mjesto za kratki odmor.
Posjetila sam i Ndoro slapove u Moshiju. Slapove čini voda koja se slijeva s Kilija, s glečera koji se nalaze na vrhu.

Pri razgledu svakako treba unajmiti vodiča, a ja bih svakako preporučila Godfreya iz http://www.youth-adventures.com (super dečko, susretljiv, jako se trudi i izuzetno je zabavan).

trznica-1 Vodić Godfrey

W: Što se jede u Tanzaniji? Da li ste kušali nešto neobično te kakva je općenito gastronomska scena s obzirom na turiste koji tamo dolaze vrlo često iz cijelog svijeta?

U samoj Arushi postoji Muzungu trg, u slobodnom prijevodu to bi bio trg za bijelce, a i u stvarnosti to i jest. Na tom trgu se nalaze različiti restorani, od pizzerija i burgera pa do meksičke hrane. Tu se uglavnom mogu vidjeti turisti. Uz taj trg je i Nakumat, veliki super market u koji uglavnom idu turisti.

Cijene su puno više nego u drugim, malim trgovinicama ili na tržnicama. Bitno je istaknuti da Tanzanijici svi imaju neke trgovinice, neko osnovno poduzetništvo je vrlo razvijeno. Oni zarađuju koliko je njima potrebno, a potrebno im je jako malo u materijalnom smislu.

Što se tiče hrane, jako je zastupljena riža i grahorice, a tu i tamo se nađe i neka vrsta mesa. Jela sam jako dobro grill od kozjeg mesa u restoranu Njiro Climax. Njiro se nalazi u bogatijem dijelu Arushe te izgleda jako moderno. U tom dijelu općenito ima dosta modernih zgrada i vila.

Također, u Tanzaniji se jede jako puno povrća i voća koje je stvarno jaaaaako ukusno i uvijek svježe, ma baš sam uživala. Nikada se nisam toliko najela ananasa, banana, manga, paradajza. Što se bontona tiče jede se rukom i to s desnom rukom.
Jela sam i ugali, neku vrstu naše bijele palente, u kombinaciji s grahom i povrćem. Meni je hrana stvarno bila odlična.

Sjećam se kad sam prvi put vidjela banane, ali stvarno izuzetno puno banana. Oni imaju više od 5 različitih vrsta banana; slatke, slane, rade od njih vino i pivo. Vino od banane mi se svidjelo, a pivo baš i ne :)
Također moram podvući da im je kava jako dobra. U podnožju Kilija ima jako puno plantaža kave na kojima se sve i dalje ručno radi tako da je i kava totalno organski proizvod :) .

Zanimljivo je da kava raste uz stabla banana kako bi bila u hladu, tako mi je barem objasnio moj Babi Coffee, gospodin od nekih 70. godina koji obožava kavu, a naravno, uz kavu bavi se i različitim rezbarijama na drvetu, na papiru od banana, joooj kako su kreativni.

Oni ni od čega mogu napraviti nešto divno i korisno. Tako oni žive, kreativnost im je baš urođena, od plesa i pjevanja, pa do rezbarija i skulptura.

Tržnica

Arusha i cijela Tanzanija je vrlo poznata po agrikulturi i oni su veći izvoznici hrane u ostale afričke države.

W: Kako izgleda grad Arusha? Da li ste posjetili neku živopisnu tržnicu i što Vas se dojmilo?

Ako želite doživjeti Arushu, obvezno je posjetiti tržnicu Massai market. To je velika tržnica sa svim mogućim proizvodima, od odjeće, do različitih ukrasa i začina. Tamo je normalno da se cjenkaš, u pravilu je cijena koju trebaš platiti najviše 50% od prve cijene koju je prodavač u startu ponudio.

Meni je moje bosansko iskustvo svakako dobro došlo, dobro sam se znala cjenkati. Kupila sam si par slika na papiru od kore banane i par ukrasa od drveta.

Naravno, svakako treba posjetiti i tržnice s hranom. Ajme mirisa i boja, divno! Na tim tržnicama ima svega, od voća i povrća, žitarica, grahorica, ribica pa do mesa (koje je na otvorenom, bez frižidera pa treba biti malčice oprezan :) ).

Ja sam obožavala tržnicu koja je odmah preko puta Nakumata, ali zavučena među štandovima. Uobičajeno je kupce vući za ruke kako bi nešto kupili, no kada im kažete, hvala, ne (hapana, asante sana), odmah vas puštaju na miru.

Cijene u Arushi su visoke (slične kao i kod nas) ako se kupuje po velikim dućanima, no čim se malo odmakne od centra cijene su puno povoljnije.

Ndoro slapovi Baobab

Naravno, treba biti oprezan. Za bijelce vrijedi druga cijena, no sve je stvar dogovora i pregovora :) . Odlično je ako znate par riječi Swahili jezika, jer vas odmah drugačije doživljavaju. Ljudi su jako sretni kada vide da se trudite pričati Swahili i tada će rado pomoći.

W: Što je Tanzanijcima jako važno, kakva je njihova tradicija?

Zanimljivo je kako im je plemenska pripadnost vrlo bitna prema jer se prema njoj identifikaciju U Tanzaniji ima više od 126 različitih plemena, a svi žive u izrazitom miru i skladu. U Arushi su najviše zastupljeni Meru pleme te Massai i Chaga.

Massai su vrlo specifični jer i dalje žive u svojim zajednicama (bome), a Meru pleme živi uglavnom u podnožju planine Meru koja je baš u Arushi. Puno ljudi sam upoznala iz Chaga plemena i oni su mi nekako bili najdraži, premda su i ostali jako dragi.
Na ovom području je bilo nekih plemenskih sukoba, no nakon što su se Tanganyka i Zanzibar ujedinili nastala je Tanzanija i od tada gotovo da nema nikakvih sukoba.

Zastupljene su sve vjerske skupine, ali nevjerojatno je u kakvom skladom suživotu žive i koliko im je to normalno, nikakvih vjerskih sukoba nema, čak im je bili čudno kada sam ih to pitala.

U Tanzaniju treba doći otvorenog stava, bez predrasuda i osuđivanja. To je stvarno drugačija kultura, imaju dosta svojih običaja (npr. djecu još uvijek tuku u školi) koja nije jednostavno za prihvatiti. Spremni su čuti i poslušati. S druge strane, toliko topline i dobrote nisam nigdje doživjela.

Ti ljudi vam se jednostavno uvuku pod kožu, taj jednostavni način života vam promijeni prioritete u životu.

moshi

W: Da li ste zapazili nešto specifično, neobično?

Jako mi je zanimljiv njihovo odnos prema vremenu. Vrijeme je tako relativan pojam, nitko ne dolazi na vrijeme, nitko nigdje ne žuri, sve je polako, polako (pole-pole – to svakako treba znati kada dođete u Tanzaniju). Pole-pole i asante (hvala) su dvije najčešće riječi koje ćete čuti. Sve je polako, bez stresa, ako nešto nije napravljeno danas, biti će sutra (a to sutra može biti i za godinu dana :) .

Također, jako su zahvalni, miroljubivi, stalno se zahvaljuju, baš ih je lijepo slušati, Swahili je lijep jezik.

Telekomunikacijske kuće su tamo iznimno jake. Svi imaju mobitele i jako su jeftini. Ja sam kupila online data za cijeli mjesec i platila svega oko 80 kn. Također imaju neki sistem da se novac može slati preko mobitela i tako da su zaobišli banke :) .

Jako mi se svidio muzej afričke kulture Cultural heritage. Sav postav muzeja je na prodaju i tako se muzej financira. U sklopu njega je jedan lijepi kompleks s različitim trgovinama, a posebno je zanimljiva jedna s tanzanit kristalom. Naime, to je dragi kamen s tog područja i na njega su jako ponosni. Valja naglasiti i da je jako skup.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Ivana Šapina