Ivica Dobrinčić

Ivica Dobrinčić uzgojio je u svom rasadniku u Vrbničkom Polju, kojeg obožava, čak četiristo tisuća sadnica žlahtine i mada je vrlo skroman čovjek treba mu se odati priznanje za jednu od ključnih uloga u obnavljanju ove autohtone hrvatske sorte koja se vinula u sam vrh vinskog interesa. Ovaj čovjek ima posebnu intuiciju i vrlo marljivo i dalje traži autohtone sorte no to ga nije pretvorilo u osobenjaka već čovjeka otvorenog srca čak pomalo naivno dobrog, jer on svijet gleda otvorenih očiju i kada mu se nešto sviđa u trenu donosi odluke. Ova ruža od čovjeka upravo je tako nazvala i svoje prvo vino i tvrtku, Šipun, kako se na starohrvatskom nazivao cvijet ruža. Nakon svojih prvih poslovnih poteza uspjesi se samo nižu.

W: Da li nam možete predstaviti ukratko sebe i svoju ljubav prema vinima? Kako ste krenuli u ovaj posao?
Ja sam rodom iz Vrbnika, ali živio sam u Rijeci, gdje su moji roditelji radili i dočekali mirovinu. Po završetku osnovne škole i dijela srednje škole u Rijeci, te po završetku srednje poljoprivredne škole u Zagrebu, upisao sam u Zagrebu Agronomski fakultet, smjer voćarstvo-vinogradarstvo-vinarstvo. Po završetku studija vratio sam se u Vrbnik, što je u ono vrijeme – prije 20-tak godina bilo pomalo i predmetom čuđenja – dakle vratiti se iz grada na, rekli bi mnogi – selo… (To je, međutim, potpuno neispravno, a potvrđuje to samo jedna od mnogih činjenica, a to je da je Vrbnik dobio svoj statut 1388., pisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, te je bio među prvim hrvatskim statutima uopće). Povratak u Vrbnik je za mene bio jedini logični izbor, dapače to je ono što sam ja oduvijek želio – živjeti u svom rodnom Vrbniku, osnovati ondje svoju obitelj i baviti se poslom koji je specifično, tradicijski, vrbnički, naravno kojeg, bez obzira na sve probleme na koje čovjek naiđe, istinski volim. Sada imam svoj privatni posao uz dvoje redovno zaposlenih i određeni broj sezonskih radnika, u kojem je angažirana, naravno bez radnog vremena cijela moja obitelj – dakle i roditelji i supruga, pa pomalo i djeca – odnosno moja četiri sina – moj prvijenac 12-godišnji Doroteo i moje male trojke – 10-godišnjaci Ivan, Mavro i Andrija. Iako su oni još osnovnoškolci, uskoče i pomažu kada to školske obaveze dopuste. Moji su roditelji, ali i generacije prije imali vinograde, ali prva djelatnost kojom sam ja samostalno započeo bila je proizvodnja loznih cijepova – dakle sadnica vinove loze, uglavnom autohtonih hrvatskih-primorskih sorti. Na taj se posao nadogradila obnova starih vinograda, sadnja novih i naravno proizvodnja vina.

ivica-dobrincic-1

W: Kako se rodila ideja oko potrage za izgubljenim sortama?
Posao kojim se ja bavim svakako je izvor egzistencije za mene i moju obitelj, u konačnici i mali doprinos prosperitetu mjesta. Međutim, ono što on zahtjeva jest nadasve velika ljubav prema tradiciji, stoljetnom načinu i rekli bi stilu života ljudi na ovim prostorima, i izgrađeni osobni stav prema lokalpatriotizmu i rodoljublju općenito… Dinamiziranjem istraživanja na području revitaliziranja starih autohtonih sorata loze dolazite do spoznaja kako i gdje su ljudi živjeli, do kojih su saznanja dolazili u vrijeme kada je obrazovanje i znanje bio nedostupno, kako su se nosili sa životnim nedaćama, kako i gdje se loza uzgajala, koji su bili njeni „putovi“, te sudbine ljudi koji su je obrađivali. Nadasve, autohtone sorte su naša komparativna prednost iako možda, naravno, možemo biti interesantni i drugačiji i u proizvodnji svjetskih sorata, ali definitivno s revitalizacijom starih sorata postajemo konkurentni, zanimljivi, drugačiji od drugih… Uz tu priču ide neminovno i priča o gradu, ljudima, povijesti… određenog kraja. A to je u današnje vrijeme kada globalizacija nepravedno gazi nacionalno, autohtono i lokalno uistinu naša prednost, ne samo nas koji se ovim poslom bavimo, nego naravno i lokalne zajednice, a i cijele naše prekrasne domovine Hrvatske. U konačnici držati u ruci neki posljednji trs koji na cijelom ovom svijetu više nigdje ne postoji, ali postoje ljudi razasuti diljem svijeta koji su othranjeni, iako i skromno od te loze, pobuđuje u čovjeku veliku dozu uzbuđenja i poriva za dalje.

W: Koliko je bilo nekoć na hrvatskom području starih autohtonih sorata, a koliko ste ih Vi zatekli?
Biti ću kritičan pa ću ovdje govoriti o autohtonim sortama vinove loze Hrvatskog primorja. Njihovo detektiranje i proučavanje dinamizirano je posljednjih godina pa tu treba spomenuti aktivnosti Agronomskog fakulteta Zagreb odnosno dr. Ivana Peića i dr. Ivana Maletića, Centra za ruralni razvoj PGŽ, te Općinu Vrbnik. Inventarizacijom i selekcijom detektirano je 30-tak autohtonih sorata vinove loze ovog našeg kraja, od kojih se komercijalni uzgoj na našem području vezuje samo za dvije i to Žlahtinu i Sansigot. Problem kod konačnog vrednovanja novo detektiranih autohtonih sorata je u tome što nemamo dovoljno nasada tih loza pa sukladno tome niti adekvatan materijal za razmnožavanje.. Od tih ostalih autohtonih sorata spomenuti ćemo: Bašćan, Debejan, Brajdicu, Draganelu, Jarbolu, Kameninu, Rožetu Ošljevinu, Rušljin, Trbljan, Trojišćinu, Volarovo, Žumić…

W: Razlikuje li se tehnologija izrade cijepa za “nove” ili stare sorte?
Današnja suvremena rasadničarska proizvodnja i tehnologija cijepljenja loze ne razlikuje postupak ovisno o tome da li je sorta „nova“ ili „stara“, odnosno komercijalna ili neka novopronađena autohtona sorta. Problem je kod realizacije proizvodnje u tome da kod komercijalnih sorata imamo dovoljno plemki odnosno repromaterijala za cijepljenje, a kod novo detektiranih autohtonih sorata, koje su pred izumiranjem, ne raspolažemo dovoljnom količinom materijala, te tu nastaje problem mogućnosti održavanja pojedine sorte na životu. Također, dug je postupak od detektiranja autohtone sorte, cijepljenja, pa preko podizanja nasada i dolaska do neke optimalne količine grožđa za minivinificiranje. U tom trenutku još nismo gotovi – pitanje je koje će karakteristike i parametre dati grožđe i vino koje smo dobili, pogotovo vezano za potencijalnu komercijalizaciju pojedine sorte. To je put koji traje i na desetak godina, a nije ni jeftin tako da i taj ekonomski segment pri odluci za cijepljenje i razmnožavanje pojedinih autohtonih sorata treba imati u vidu. Tu je paralelno prisutan i rizik u smislu hoće li se u konačnici cijela procedura pokazati opravdanom odnosno hoće li se novootkrivene sorte „snaći“ u boci, na tržištu i među kupcima. Naravno, bez obzira na to, svaki rad i trud na katalogizaciji i inventarizaciji autohtonih sorata je za svaku pohvalu i treba naći prostora, sredstava i načina da se taj posao obavi, a vrijeme će pokazati hoće li se nekoj od tih pojedinih sorta udahnuti život ili će ona ostati evidentirana u katalogu – ali i to je već velika stvar….da se njeno ime opravdano i trajno nađe na popisu rekli bi možda nematerijalne baštine našeg kraja.

ivica-dobrincic-2

W: Koliko nove tehnologije u pripremi, preradi i skladištenju mogu podignuti cijenu starim sortama?
Nove tehnologije i znanja u vinogradarsko-vinarskoj djelatnosti mogu doprinijeti detektiranju, revitalizaciji, boljem upoznavanju i komercijalizaciji svake autohtone, stare sorte. Posebno su nove tehnologije i znanja napredovala u dijelu identifikacije, evaluacije, prezervacije, klonske selekcije, saznanja o mogućim štetnicima i bolestima na lozi, te mogućnostima njihovog suzbijanja… Nove će tehnologije u vinarstvu svakako „pronaći“ one sorte koje su svojom kvalitetom i specifičnošću zaslužile da svoje mjesto na hrvatskoj vinskoj sceni. Za dosizanje te pozicije moramo biti strpljivi i uporni i vinogradari i vinari i svi oni koje se bave ovim područjem, ali sve aktivnosti koje se na tom polju poduzimaju idu u tom smjeru, a naravno i vinsko tržište će biti „zahvalno“ kada na njega bude ušla još pokoja hrvatska autohtona sorta dužna poštovanja. Iz navedenog možemo zaključiti da ćemo se morati definitivno okrenuti sami sebi, pronaći i iskoristiti dane nam mogućnosti i aktivirati skrivene potencijale jer tko ovu tematiku zna bolje i može bolje iskoristiti od domaćeg čovjeka. Otvorenost prema drugima, u ovom slučaju prema raznim svjetskim sortama i vinima neminovna je ali bez poštivanja i vrednovanja svojeg, teško da čovjek može cijeniti i druge. U tom smislu možemo očekivati svoje mjesto na raznolikoj svjetskoj, vinskoj paleti, a autohtone, revitalizirane sorte su naša velika uzdanica.

W: Predstavljaju li vina od starih sorti osvježenje na tržištu ili ipak treba biti oprezan u izlasku na tržište?
Put do izlaska na tržište s bilo kojim novim vinom, bez obzira da li se radi o poznatoj ili možda nekoj novoj-staroj sorti uvijek je veliki rizik i iziskuje velika ulaganja u proizvodnji i grožđa i vina, istraživanje tržišta, iziskuje protek vremena u kojem se sorta detektira pa sve do njene komercijalne proizvodnje, iziskuje ulaganja u marketing i moderne načine komunikacije. S jedne strane veliki je rizik ući s novom etiketom na vinsku scenu koja je preplavljena velikim brojem vina, a također uzimajući u obzir i današnju smanjenu kupovnu moć potrošača. S druge strane velika je komparativna prednost proizvodnje vina od autohtonih sorata posebno onih novootkrivenih jer se sve više cijeni i traži proizvod preko kojeg se identificira lokalno, nepoznato, kupcu novo, čime se prenosi poruka i priča lokalnog područja, njegove kulture, tradicije, običaja, života ljudi…. To je velika prednost, ali naravno da sve to mora biti „omotano“ komercijalnom isplativošću i prođom kod kupaca. Evo primjer, s našim kupcima u Americi već godinama imamo vrhunsku suradnju – Amerikanci – ako su oni sinonim za novi, razvijeni svijet – traže apsolutno nešto novo, oni skoro da i ne znaju pokazati na karti gdje je Hrvatska – možda bi pokoji pronašao Dubrovnik ili se sjetio odakle je rodom Nikola Tesla – ali zato pokazuju veliki i strastveni interes za Žlahtinu i pogotovo Sansigot, a kada smo im najavili da pomalo uvodimo rose od sorte Trojšćina crvena bili su oduševljeni. U kontaktima s njima, stvara se dojam da su oni bolje informirani od nas po ovom pitanju…. U tom smislu, samo ću napomenuti jednu činjenicu – mladi ljudi, željni znanja i putovanja znaju sve o tome kojim je istraživanjem i u kojem dokumentu potvrđena autohtonost sorte Žlahtina bijela. Možda za to činjenicu neki od nas nisu niti čuli?! Oni nas još uvijek gledaju kao daleku zemlju, pomalo egzotičnu, nepoznatu…. a u njenom upoznavanju posebnu će ulogu odigrati vina od hrvatskih autohtonih sorata grožđa. Kako nas ove sorte vezuju odnosno što nam daju i na što ukazuju možemo pronaći u činjenici da danas primjerice na otoku Susku (lokalno su ga zvali Sansig) ima još ponešto loza Sansigota, ali vrlo malo i komercijalno neiskorišteno, a na samom Susku živi par stotina ljudi. Nasuprot tome u Americi i državi New Jersey živi mnogobrojna zajednica iseljenih Hrvata podrijetlom s otoka Suska. Možete zamisliti koji sjaj u očima donosi pogled na bocu Sansigota koju poslužujete za stolom u svojoj novoj domovini, a misli im lete na jedinstveni otok njihovih pradjedova – pješčani Susak. Taj osjećaj i tu poveznicu može Vam eto pružiti zaboravljena, skoro izumrla sorta grožđa.

grozdje

W: Osim Krka i okolice radite li na nekim drugim geografskim područjima u obnovi vinograda?
Uglavnom je to ovaj naš lokalni kraj. Sudjelovao sam u revitalizaciji Kastavske Belice, Beline na Bakarskim terasama… Veliki je to i dugotrajan posao tako da je dobro da se mi lokalni rasadničari usmjerimo na lokalne sorte i naš kraj kojeg smo sposobni najbolje „očitati“ i skupiti potrebne informacije, ali naravno da međusobno surađujemo, razmjenjujemo iskustava i saznanja, raspravljamo o aktualnim problemima na koje nailazimo…

W: Svim vinima koje proizvodite sigurno poklanjate mnogo pažnje no da li postoji neko koje biste posebno istakli?
Žlahtina je naša uzdanica… Ona je na komercijalnoj razini proizvodnje već godinama, ali naravno stalno radimo na podizanju njene kvalitete u smislu pronalaženja njenih novih potencijala kao sorte grožđa, a naravno i u vinarskom dijelu. Stoga smo podigli novi vinograd izvan vrbničkog polja na poziciji odlične ekspozicije (položaj prema suncu) i inklinacije (nagib tla). Također je kao pandan Žlahtini u crnim sortama definitivno svoju poziciju našao Sansigot (sinonima Sušćan) koji je zbog svoje niske alkoholnosti i prekrasnih mirisnih aroma apsolutno iznenađenje na vinskoj sceni, a to potvrđuje i veliki interes vinoljubaca za njime. U ovom trenutku bih u kontekstu Vašeg pitanja istaknuo prije spomenutu sortu Trojšćina crvena, koja pomalo ulazi u fazu minivinifikacije pa tu očekujemo jedno osvježenje budući da se radi o sorti za rose vina. Teško mi je baš istaknuti odnosno izuzeti jedno vino-jednu sortu iznad druge jer je stvaranje svake od tih pojedinih priča dio moga života i života moje obitelji, našeg Vrbnika i naše drage Hrvatske. Biti ću naravno posebno sretan ako budem svoj rad okrunio još ponekom novom etiketom iza koje će se sigurno kriti još neka spašena sorta grožđa Hrvatskog primorja.

Autor: Diana Mikloš