Ne znam po koji put pišem tekst za izložbu akademske slikarice Nikoline Nine Šimunović i opet se osjećam kao “tabula rasa”. O čemu, opet i kako…
Uvijek ostaje mnogo neispisanih stranica, mnogo misli, ideja, neiscrpnih figuracija koje su se “nataložile” kod Nine, a i kod mene, kroz naša druženja i razmišljanja o njezinu slikarstvu i ovoj izložbi.
Nije li ovo “ista” priča ili je ovo pak nešto novo, što nam Nikolina Šimunović želi kazati na svoj već prepoznatljiv način. Snovi su dio ove iskrene priče o ljetu, priče o do sada neispričanom dijalogu kojeg umjetnica ovdje i sada dijeli s nama.
Kao da nam priča o nekim svojim “bezimenim” intimama, njoj već klasičnim likovnim sredstvima, koja su do te mjere prepoznatljiva da postaju i ostaju baš “NJENA”. Kakvi su njeni motivi ovog ciklusa teško je odrediti budući da se radi o “snovima” bilo onim fiktivnim ili onim uistinu odsanjanim.
“Kupačice” možda, “Ljeto” možda, “Krajolik” možda, sve je sublimirano i oslikano u stalno živom kontinuitetu stvaralačkog duktusa Nikoline Šimunović.
Da li je ovo san, java, nostalgija ili sve “u jednom” – sublimacija ljepote izražajnosti kojoj
Nina stremi ali i ostaje dosljedna svom stvaralaštvu.
Da se referiram na recentnu izložbu Stančića u Zagrebu: Kod Stančića svi vidimo to što vidimo, kod Šimunovićke vidimo ono što osjećamo, a jedno i drugo nas itekako zadovoljava. Prvo bez napora, drugo bez dvoumljenja.
U ovom ciklusu (ali i kod prethodnih), umjetnica nas tjera da upregnemo svoje pretpostavke i saznanje o njenom stvaranju ali i da budemo vizionari, poput nje same.
Slikarica nam predočava more, odnosno isječke iz njega, koji zaista samo stvaraju dojam jednostavnosti u izrazu…Plavetnilom, sivilom, ponekad crnim naglascima i bljeskovima svjetlosti Nikolina Šimunović određuje “naizglednu” tematiku slike, dok nam rakursima, platnenim šivanjima, aplikacijama i koloriranim umecima u toplijim bojama pomaže u osobnoj percepciji motiva kao promatrača….
Svjetlost ponire u boju (more), prelama i pretapa se te s reljefnom strukturom namaza na platnu stvara nijanse različitih tonova.
Sve to budi u nama različite konotacije, rasplamsava maštu te na taj način i sami postajemo uvučeni u slikaričine snove koji nam se sada i ovdje otvaraju i postaju našima.
Nikolina Šimunović pretvara svoj likovni govor i rukopis u svojstven izričaj koji je već poprimio osebujnost autorstva i posebnosti na hrvatskoj likovnoj sceni, upravo ono što je već sada izdvaja od njezine generacije, a i šire.
Slikarica je vlastitim likovnim govorom, prolazeći tim putevima bez mnogo lutanja i izleta, otkrivajući u sebi iznova ono „nepoznato i neistraženo“ stvorila djelo kojem svjedočimo.
Svojim likovnim rezultatima, upravo u ovom ciklusu, slikarica potvrđuje još jednom staro pravilo: posvećenost svome poslu uvijek donosi i novo i trajno.
Andrija SEIFRIED
