U Academiji moderni izlažemo radove Stevana Luketića iz vremena kada više nije bilo potrebno govoriti o tome što jest ready made. Europa je već apsolvirala postavljenu tvrdnju da umjetnost ne možemo definirati, da ona nije objekt, slika niti skulptura, već aktivnost duha; ideja koja stanuje u umjetniku.
Od tri izložene skulpture dvije su iz 80-ih godina prošlog stoljeća; SKULPTURA VII/88 i SKULPTURA LLSXXVI/82, a jedna iz 60-ih; SKULPTURA XII/63.
Bitno je napomenuti kako se autor nakon gotovo 20 godina vraća vlastitom opusu, automobilske hladnjake (kilere) kasnije datacije više ne uništava već ih «nadograđuje». On ih gleta, brusi, preša, gotovo grčevitom potrebom koja se nalazi u osjećaju da nije još sve iscrpljeno, no ovog puta u maniri postmodernizma a ne modernizma. Stevan Luketić kao da «krade» od samog sebe, koristi aproprijaciju vlastitih radova, no mijenja način pristupa skulpturi, ostavljajući u njoj i dalje vlastiti kôd koji spominje Umberto Eco dotičući se enformela: … Tako se događa da u jednom dijelu enformela možemo identificirati, iznad ili ispod fizičko-tehničkog sloja ideološko-konotativnih sfera, neku vrstu mikrofizičkog sloja čiji kôd umjetnik sagledava u strukturi materije koju obrađuje.
Luketić pristupa svojim radovima oslobođen od heroične retorike mučeništva koju za sobom povlači poslijeratno razdoblje u umjetnosti, veličinu poprima upravo zbog vlastitog «prava na osobnost» , a to pravo je kod Stevana Luketića itekako vidljivo. Za njega dekonstrukcija starije umjetnosti postaje sredstvo nastanka nove. Enformelistička magma ovog puta više nije nepoznata materija već postaje humus koji sigurnim stavom i gardom udiše život novoj formi.
Autorova osviještenost nad vlastitim opusom i period u kojem su skulpture nastale, upućuju nas na njegovu iznimnu sposobnost autorefleksije, kojom se vješto služi u radu, dok istovremeno skulpturama iz 80-ih negira i potvrđuje one prethodne. Stevan Luketić inzistira na otkrivanju nepoznatog u već poznatom, kako kod sebe samog tako i kod promatrača.
Tanja Škrgatić