Početak siječnja počinje otvorenjem sjajne izložbe, u utorak, 10. siječnja 2023. u 19 sati, Stipana Tadića – The Apple Shrinking, u galeriji Josip Račić, Margaretska 3 u zagrebu. kako bi nam zimski dani bili dinamičniji ova izložba ostaje otvorena sve do 5. veljače 2023.
U postavu izložbe Okruženju usprkos povodom 150 godina osnutka Hrvatskog društva likovnih umjetnika kojom su objedinjena djela članova nastala tijekom cjelokupnog razdoblja djelovanja društva, uz sliku Dolazak Hrvata Josipa Franje Mückea iz 1867. postavio sam sliku 5. kolovoz Stipana Tadića iz 2017. godine.
Cilj je bio zorno predstaviti promjenu predodžbe nacionalnog osjećaja. Iako razdvojeni razdobljem od stoljeća i pol, te svim društveno-estetskim promjenama koje su se u međuvremenu događale, oba su slikara krenula od motiva idiličnog pejzaža, općeprihvaćene ideje o ljepoti pitomog hrvatskog kraja, zelenih ondulirajućih obrisa, modrih voda i neba. Tu svaka sličnost prestaje.
Mückeovi Hrvati plemenita su i uljuđena grupa naočitih muškaraca i žena, uredno odjevena i raspoređena u staloženu kompoziciju dok kontempliraju kako će u tom bogomdanom i netaknutom prirodnom okruženju izgraditi svoju pravednu državu. Na Tadićevoj slici nazvanoj po ključnom datumu, a sada prazniku koji slavi nacionalno oslobođenje i državnost, Hrvata nema, ali ima njihovih tragova.
Cijelom dužinom donjeg dijela slike prizori su krajolika kao u vremenu i prostoru neprekidnog gradilišta, razrovanog bagerima i urešenog mobilnim zahodima. Pogled se otvara nad apartmanskom gradnjom već zapunjene pitoreskne uvale i šumovite brežuljke, a u dalekom planinskom lancu koji primorski pejzaž zatvara poput Velebita, bezglasna erupcija vulkana kao da protestira.
Od idealizma kojom je Mückeova generacija sanjala državotvornost, povijest nas je dovela do cinizma Tadićeve generacije koja je živi u svim njenim devijacijama. Kad sve prebacimo u estetske kategorije likovnosti spajajući povijesno s recentnim stvaralaštvom, od Mückeovog neoklasicizma dospjeli smo do Tadićevog neoekspresionizma.
Iako je Stipan Tadić na domaćoj likovnoj sceni zarana izgradio respektabilnu poziciju, svoju umjetničku ambiciju i interese od 2018. godine nastavio je u New Yorku, poslovičnom globalnom središtu umjetnosti i umjetničkog tržišta, gradu kojeg zahvaljujući njegovoj sveprisutnoj medijskoj slici svi na svijetu pomalo osjećaju vlastitim domom.
Izložba The Apple Shrinking zasnovana je na slikama koje je Tadić izveo u razdoblju pandemije Covida-19 koja je u potpunosti izmijenila atmosferu grada koji nikad ne spava, a fokus pažnje njegovih građana preusmjerila od blještavila velegradskog života na svakodnevnicu neposrednog susjedstva. I to je upravo ono što vidimo u gotovo dnevničkim zapisima koje predstavlja u Galeriji „Josip Račić“.
Tadića generalno govoreći resi zanimanje za stvarnost koja ga okružuje, a njegova izrazita pronicljivost i sposobnost da izborom motiva i koncipiranjem kompozicije u segmentu svakodnevnice kojeg slika iznese puno dublje viđenje stvarnosti od onog što oko neposredno vidi, čine ga vrsnim kroničarem kurentnih zbivanja. Tadić je u New York došao kao potpuno formiran umjetnik.
Ništa se u njegovom likovnom jeziku nije promijenilo, samo su zagrebačke motive u opusu ovog slikara neposrednog okruženja zamijenili oni lokalno njujorški. Uz ispražnjene gradske prometnice, trgove i divovske stambene zgrade utonule u sumornu atmosferu civilizacijskog zastoja, najmarkantniji dio dosadašnjeg njujorškog opusa čine prikazi života i portreti Tadićeve generacije.
Ovi blijedi, neveseli, pomalo zapušteni mladi ljudi – među prikaze kojih je smjestio i svoj autoportret – snalaze se u ravnodušnom velegradskom okruženju okrenuti preživljavanju, vlastitim ambicijama, brigama i radostima.
Portreti su, kao i eksterijeri i interijeri, izvedeni jednostavno, jasno i deskriptivno na granici ilustracije i dobrohotne karikature koja se u pojedinim slučajevima razvija u svojevrsni psihotropni ekspresionizam, blizak kurentno popularnom trendu neoekspresionizma koji je osvajanjem prestižne nagrade Carnegie 2013. godine u američkoj i svjetskoj umjetnost najavila njujorška slikarica Nicole Eisenman.
No, Tadić se u Americi rijetko bavi složenim civilizacijskim i društvenim metaforama, njegov fokus se zaustavlja na transpoziciji i fiksiranju svakodnevnog tijeka stvarnosti u zaustavljeni i potencijalno vječni medij slike. Tadić je svjedok i sudionik, nije aktivist.
Za njega je društveni diskurs naracija o zatečenom stanju koje ima i neke poetske trenutke, a ne pitanje političkog angažmana umjetnika. Stvarnost bilježi gledajući je iznutra, bez komentara, ali se i bez deklarativne agende izborom tema i motiva usredotočenih na neposredno osobno iskustvo jasno i generacijski solidarno postavlja prema aktualnom društvenom trenutku.
Njegova pozicija bliska je ikoničkom gastarbajterskom ciklusu koji je Dragutin Trumbetaš4, i sam gastarbajter, izveo s neprikosnovenom uvjerljivošću osobnog iskustva. Kod njega je Frankfurt, kao i Tadiću New York, samo scenografija ljudskih sudbina koje u nepatvorenosti prikaza postaju najboljim komentarom onodobnog njemačkog gospodarskog čuda.
Druga kreativna paralela koju želim istaknuti je slika Prehrana Marijana Detonija5 iz 1937. godine, na kojoj je slikar zemljašku programsku agendu narodne umjetnosti iz koje se razvio fenomen Hlebinske škole, uspješno prilagodio temi urbanog siromaštva izvodeći likovno i interpretativno kompoziciju koja se i osamdeset godina kasnije doima suvremenom.
Ova dvojica slikara u likovni su jezik, kao jedni od mnogih umjetnika, nesvjesno ili programski unijeli avangardistički koncept spajanja elitističke i pučke umjetnosti, oblikujući današnju vizualnu kulturu u kojoj je taj spoj jedna od ravnopravnih mogućnosti likovnog izraza.
Tadićev pristup likovnosti u dobroj je mjeri oslonjen na snažnu povezanost stripa i ilustracije koji se u omladinskom tisku prepliću još od sedamdesetih godina i autora Novog kvadrata, a kakva se danas manifestira u radu šarolike grupe vizualnih umjetnika okupljenih oko platforme Komikaze koja promovira estetiku novog stripa i njen utjecaj na suvremeno slikarstvo.
S druge strane, Tadićeva kurentna izvedbena manira bliska je autsajderskoj umjetnosti kojom je uvriježeno obuhvaćena raznorodna grupa mahom akademski neobrazovanih umjetnika koji svoje likovno nadahnuće pronalaze u figurativnoj pučkoj, narodnoj ili urbanoj umjetnosti ili uopće umjetnosti koja se u interpretaciji stvarnosti ne opterećuje povijesno utvrđenim oblikovnim konvencijama kao što su perspektiva, anatomski verizam ili metijersko savršenstvo.
Dojam je da se deset godina nakon diplome na Atačevoj slikarskoj klasi zagrebačke ALU, Tadić nastoji što više udaljiti od bilo čega naučenog o slikarstvu, stavljajući naglasak na osobna izvankurikularna interdisicplinarna iskustva kakva je njegovao u stimulirajućem multidisciplinarnom okruženju Autonomnog kulturnog centra Medika, paralelno radeći kao slikar, ilustrator i autor stripa. Sada je uronjen u globalni melting pot New Yorka u čijem profesionalno ambicioznom i ekonomski izazovnom okruženju brusi svoju stvaralačku osobnost.
Raznolikost umjetnina koje konstituiraju izložbu glede njihovog formata i tehnike izvedbe odražava dinamiku Tadićeve prilagodbe novoj sredini.
Ono što ovom prilikom dobivamo kao kvalitetu, novo je poglavlje u dugoj priči hrvatskih umjetnika u svjetskim umjetničkim središtima, samo su motivi Pariza kojima obiluje Nacionalni muzej moderne umjetnosti sada zamijenjeni njujorškima.
Nikad to nije bilo sretno slikarstvo, ali je uvijek bilo slikarstvo dubokih uvida. Stipan Tadić upravo radi na novom poglavlju kontinuiranog dijaloga naše likovne sredine s njenim globalnim pandanom.
Branko Franceschi
Photo: Goran Vranić
Uz dopuštenje: Nacionalni muzej moderne umjetnosti
