Povezavši riječi egg (engleski jaje) i ego (latinski ja) mlada, duhovita i maštovita multimedijalna umjetnica Jelena Lovrec (1989.) skovala je riječ „Eggo“ kojom je naslovila svoju izložbu u zagrebačkoj Galeriji SC, od 13. do 24.2023., na kojoj se, uz malu pokretnu kuhinju i buduću knjigu recepata, mogu vidjeti 64 fotografija s jajetom kao središnjim motivom.
Ona je prošle godine smislila umjetnički projekt pod nazivom „Musaka“ čiji se prvi dio „Eggo“ sastojao od, kako u predgovoru piše Vanja Babić: „Jeleninih svakodnevnih posjeta svojim kolegicama i kolegama tijekom godine dana u svrhu konzumiranja obroka ograničena na jaje – princip „svako jutro jedno jaje“ (početak poznatog slogana pulske tvrtke „Agrokoka“ koji se nastavljao – „organizmu snagu daje“, op. a.)- i još tri dodatna sastojka, i to ne samo po njihovim receptima već i u osobni izvedbama.
Proces kuhanja pritom je bio dokumentiran, baš kao i završni kulinarski uradci prije nego što će Jelena pristupiti njihovoj konzumaciji. Također, i recepti se pažljivo bilježe te upisuju u knjigu-kuharicu, koja na taj način prerasta u svojevrsni „work in progres“ s idejom da se jednog dana pojavi i u izlozima knjižara“.
Završnica njezinih gastronomskih pohoda (Lovrec je i dalje zgodna i vitka i nepokolebljivo optimistična što smjelo pripisujem njezinoj naravi ali i jajima) su fotografije na kojima se „prave važna“ jela s jajetom ili jajima ili kamufliranim jajima dopunjene imenom likovnjaka-kuhara i naslovom koji je često vrlo duhovit (ne znam kada sam se posljednji puta smijala tako neobuzdano i nepristojno kao na ovoj izložbi).
Neki su radovi gotovo asketski (Antej Jelenić „Maljevičevo jaje“ gdje je bjelanjak kuhanog jajeta kružnog oblika položen na crnu četvrtastu podlogu a ova na tanjur), neki „šašavi“ (jaje na oko postavljeno ispod noge stolice ili palačinka bez vizualnog jajeta) a većina vrlo hranjiva (s raznim dodacima koje bi napravili i „normalni“ ljudi).
Pretpostavljam da je pojedini gastronomski rad posljedica umjetnikove osobnosti i kulinarske vještine pa nam početne zadatosti zato daju tako različite rezultate.
Projekt „Musaka“ nastavit će se ciklusima „Hot potato“ (engleski vrući krumpir, metaforički izraz koji ukazuje na nešto nepoželjno što nastojimo preusmjeriti nekome drugome) koji će uključiti migrante i prognanike (kako dolaze iz različitih kultura autorica očekuje neobične pripreme običnog krumpira) i „Meat me“ (identičan izgovor riječi meat, engleski meso i meet, engelski sresti nekoga) koji će biti okrenut umirovljenicima (osim što su često usamljeni, mnogi su lošeg financijskog stanja pa je njima meso također često usamljena pojava) koji će „dobiti priliku da nam posredstvom mesa pokažu „kak su jeli naši stari“ (Vanja Babić).
Iz sagledavanja cijele trilogije, jasan je naziv „musaka“ – naime jaje, krumpir i meso su sastavnice ovog jela. Nakon što sam pogledala izložbu „Eggo“ sigurna sam da će Jelena Lovrec neobavezno, pametno, duhovito i duboko angažirano dovršiti svoju prilično zahtjevnu priču (baš me zanima s kojom će skupinom imati najviše posla?!).
Fotografije radova Jelena Lovrec, pokretne kuhinje Matija Smuk
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
