Sjećam se da sam jednom davno , nakon neke kazališne predstave u kojoj je glumio Zijah A. Sokolović (1950.), pomislila da on „iskače“ iz zajedničke igre i da su mi draži njegovi samostalni nastupi.
Budući da ljudi ne pamte ništa što nije njihova intima, mahom su zaboravili predstave u kojima on nije solist (osim onih s Draženom Šivakom u kojima duhovito i poučno „pretresa“ pojedine probleme), jer je već 1978., takav „sam i svoj“, osmislio predstavu „Glumac…je glumac… je glumac“ koju još uvijek igra.
Četrdeset godina kasnije (2018.) slaveći pola stoljeća od svoje prve predstave (uloga Vojnik u drami Miodraga Žalice „Pas koji pjeva“ u sarajevskom Malom pozorištu ) Zijah stvara predstavu „Lijevo desno glumac“ s kojom već drugu godinu gostuje na Ljetnim noćima Teatra Exit“ (13.7.2021.) u dvorištu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt.
Nazivajući je predstavom, team buildingom, radionicom i predavanjem, Sokolović filozofski i zaigrano uspoređuje kazalište i život zaključujući da , za razliku od glumaca u profesionalnim kazalištima, mi bez kriterija svakodnevno prihvaćamo svaku ulogu koju nam netko ponudi (bolje reći naturi) i zato nemamo vremena za ono što nam je važno i što nas veseli.
Opisujući čitaću probu Shakespeareovog „Hamleta“ Sokolović vješto prelazi iz kazališnog okruženja u blisku nam svakodnevicu i kroz seriju dobro odabranih ( poznatih) primjera pokazuje nam kako dozvoljavamo da se s nama manipulira. Pri tome ne treba uvijek optužiti medije ili politiku da nas „prisiljavaju“ ,jer mi sami zbog komocije, nerijetko pristajemo „glumiti “ uloge koje nam ne priliče niti su nam važne i tako se, zanemarujući osobni pristup, priklanjamo kolektivnom duhu.
Možda je za to najbolji primjer prikaz zbivanja vezanih oko nogometnog prvenstva i utjecaja na prosječnog (ne zagriženog) gledatelja : uzrujavanje zbog toga što „Ne idemo dalje“ iako „mi –narod“ ionako nikamo nismo išli niti naš život ovisi o ishodu igre nogometne reprezentacije (samo oni imaju koristi ili štete). Međutim, mnogi gotovo fanatično bulje u televizijske ekrane prateći (trateći vrijeme) pripreme uoči utakmica ili analize utakmica.
Sokolović povlači duhovitu usporedbu sa seksom : kada bi se po sat vremena prije i poslije seksa analizirao sam čin, on bi (kao i utakmica) izgubio na važnosti.
Također su izvrsni primjeri vezani uz meteorološke prognoze i stalni „adrenalinski“ pristup najavama, pri čemu se obične pojave (vrućine ljeti, snijeg u prosincu) prikazuju poput katastrofe. Gomilanje nepotrebnih informacija (Nitko ne pita kakvo je vrijeme u Sisku?! Zna- čuo je i zapamtio) i jurnjava u kojoj se za ništa više nema vremena (jer život čeka), pojedincu poništava osobnost i od njega stvara nositelja uloge koju nije odabrao nego mu je nametnuta. „Ova predstava služi kao opomena“ upozorava nas Zijah A. Sokolović nukajući nas da „stanemo i razmislimo“ i predlažući nam da „Od svog života napravimo jedno veliko umjetničko djelo“.
Uvijek sam tvrdila da mudra poruka ne mora nužno biti dosadna, pa mi je jako drago da mi predstava „Lijevo desno glumac“ daje za pravo i usput me „nagovara“ da odbijem ulogu koja mi se ne sviđa.
Fotografije: izvor Teatar Exit
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
