Kada me nitko ne voli, jedem čokoladu

U prelijepoj bivšoj Guvernerovoj palači u Rijeci, današnjem Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (PPMHP) postavljena je (22.9.2018. – 4.2.2019.) izuzetno zanimljiva i duhovita izložba pod nazivom „Rigojanči – ljubav kao slatko nadahnuće“ koju su osmislili Tea Perinčić i Svetozar Nilović( Udruga Calculus – Muzej Peak&Poke, Rijeka), a vizualno ostvarile dizajnerice Ana Kunej, Vera Ružić i Zlatka Salopek (Kunazlatica).

sl. 8 Riječka čokolada oglas

Pojam „rigojanči“ meni nije značio ništa, osim da se možda radi o nečemu mađarskih korijena, ali mi je snimka televizijske ankete na samoj izložbi pokazala da brojni Riječani također nemaju pojma – od slutnje da se radi o nečemu odvratnom (riganju?!) do pretpostavke da je riječ o nekoj tjestenini…

Bilo je i onih koji su znali ne samo da se radi o kolaču (nekada redovitoj ponudi u slastičarnici hotela „Kontinental“ ), već i recept, pa čak i korijene imena!

A to sam, nakon obilaska izložbe također i ja znala…

Izložbena koncepcija prati Rijeku i njezin razvoj nakon 1870.kada postaje važna mađarska luka i kada se grade impresivna svjetovna i sakralna zdanja, čuveni torpedo je već gotova stvar, a električna rasvjeta normalni način osvjetljavanja ulica.

Rijeka/Fiume je kozmopolitski grad , a kavane postaju središtem društvenog života (ima se, može se). Među kavanama istaknuto mjesto ima ona u hotelu na sušačkoj strani Rječine, gdje se mogao pojesti kolač rigojanči (karakterističan po kremi s komadićima tamne čokolade) za koji su naraštaji smatrali da se radi o izvornoj riječkoj slastici.

Ali, izložba posvećena spomenutom kolaču otkriva pozadinu kroz odlične, nevelike ali promišljene tekstove (na hrvatskom i engleskom jeziku) Tee Perinčić, obilje fotografija i oglasa koji dočaravaju doba takozvane „La belle epoque“ (1870.-1914.), ambijentalne postave (kavana, kuhinja) – ukratko sve nužno za uživljavanje u duh i život nekadašnje Rijeke, živote aktera odgovornih za ime kolača i iskorak u sadašnjost. Sve, osim kolača samog! A njega se (navodno) može naći u nekoj od riječkih slastičarnica (tvrdnje su oprečne).

Jancsi Rigo (1858.-1927.) bio je izuzetno darovit violinist iz mnogobrojne mađarske romske obitelji, koji je, nastupajući s orkestrom Jozsefa Barcsa postao njegov zet i otišao s njim svirati u Pariz.

Posvadivši se s tastom, Rigo osniva vlastiti orkestar i postaje vrlo popularan među bogatim posjetiteljima „Caffe Paillad“.

I prema onoj čuvenoj izreci: „Što je suđeno, nije izgubljeno“ u spomenutu parišku kavanu dolazi Clara Ward (1873.- 1916.), kćer bogatog američkog poduzetnika i supruga belgijskog princa od Chimaya. Mlada i slobodoumna, Clara se zaljubljuje u temperamentnog gudača, koji joj uzvraća ljubav, pa se oni, nakon dvostrukog razvoda, ubrzo vjenčavaju.

Njihova veza puni novinske tračerske rubrike, ljudi se zgražaju, ali i dive njezinoj smjelosti da živi prema vlastitim pravilima.

Malo pobliže možemo saznati iz teksta autorice Perinčić:„…imala je i dva aduta važna za društveni uspjeh – bila je lijepa prema mjerilima onoga doba i odvažna.

Brak s Janscijem u njoj je oslobodio performericu. Osim što je nastupala zajedno sa svojim novim suprugom – često je i pozirala, i to za ono vrijeme u vrlo slobodnim pozama, odjevena samo u triko boje kože (što je bilo gotovo jednako kao da se fotografirala gola).

sl. 5 Kont

Takve fotografije nisu se javno prodavale i moglo ih se kupiti samo od fotografa.“ Nastupali su po pariškim najpoznatijim kabareima, pa ih je tako 1897. u „Moulin Rougeu“ ovjekovječio u svojoj litografiji čuveni umjetnik, redovni posjetitelj takvih prostora i priredbi, Henri de Toulouse – Lautrec (1864.-1901.).

rigo4

Zaljubljiva Clara Ward i ženskar Jancsi Rigo nisu ostali dugo u zajedničkim „bračnim okovima“, pa su se razišli (jednako skandalozno, ako što su se i našli): on i dalje svirajući, a ona se udajući još dva puta za „prave ljubavi“.

Veza između ovog para i samog grada Rijeke je upitna, budući da različiti izvori navode:
a) da su ovdje neko vrijeme boravili i
b) da su bili samo u prolazu.

rigo2

Također niti nastanak i autorstvo kolača zvanog rigojanči nisu pouzdani – možda je nastao u Budimpešti, a možda u Parizu; možda ga je ona naručila za njega, a možda obrnuto.

Svakako je vrlo romantična rečenica kojom je, navodno, Rigo potaknuo slastičara za kreaciju kolača: trebao bi biti taman poput njegove kože i bijeli poput njezine puti, mekan poput njegove duše i sladak kao njihova ljubav.

Budući da je nekada globalizacija bila jačih korijena nego danas, nije neobično da je iz velikih europskih metropola kolač pristigao i u neveliku Rijeku.

Zadnja stranica rigojanči kolač by Silvano Ježina

Za kraj ove ljubavno-slastičarske priče potaknute izuzetnom riječkom izložbom, evo okvirno recepta za kolač rigojanči (količine sastojaka potražite sami)

Za biskvit treba umutiti žumanjke sa šećerom, dodati brašno i hladnu vodu, fino (sic!) ribanu tamnu čokoladu i snijeg od bjelanjaka, sve „vrlo nježno“ pomiješati i deset minuta peći. Krema se sastoji od šlaga i grubo (sic!) ribane tamne čokolade koja se stavi između dvije plohe biskvita poprskane rumom i premazane pekmezom od marelica. Glazura je od čokolade otopljene u maslacu.

Budući da su znanstvena istraživanja pokazala da je čokolada presudna za ljudsko dobro raspoloženje i ima sličan učinak kao zaljubljenost, posegnite za dostupnijim . Ili za oboje, kao naši ljubavnici, princeza i violinist.

Fotografije Fototeka PPMHP

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti