Kazališta koja njeguju operni repertoar vrlo vjerojatno na programu imaju neku Puccinijevu (1858.-1924.) operu, a ako je (slučajno) nemaju, onda je upravo ova godina idealna da „isprave taj propust“ budući da je zbog navršenog stoljeća od skladateljeve smrti, ova godina proglašena „Puccinijevom godinom“ .
Svojedobno „dizanje“ varaždinskog kazališta na nacionalnu razinu izazvalo je zbunjenost jer u ovome, za razliku od drugih kazališta istog tipa, nije postojao glazbeni (ni baletni) repertoar.
Varaždin se naziva „glazbenim gradom“, pa se čekalo iznenađujuće dugo da se u HNK izvede kakva glazbeno-scenske predstava: na kraju se to svelo na komorne (mada vrlo zanimljive) opere.
Izvedbom Puccinijeve opere „Madama Butterfly“ u režiji Marina Blaževića, pod ravnanjem Ivana Huta i u koprodukciji HNK Varaždin i KMD Dubrovnik dobila se predstava koja možda najavljuje novo razdoblje u varaždinskom kazališnom životu (16.3.2024.).
Moram napomenuti da varaždinsko kazalište nema ni vlastitih pjevača niti orkestar i zato treba još više cijeniti ovu predstavu oko koje su se okupili svirači i solisti koji redovno nastupaju u drugim sredinama dok su iz „domaćeg“ miljea došli članovi Komornog zbora Odsjeka za glazbu i medije Sveučilišta Sjever i polaznici Kazališnog studija mladih .
Libretisti Luigi Illice i Giuseppe Giacose su do sudbine mlade Japanke došli preko kratke priče „Madame Butterfly“ Johna Luthera Longa koju je napisao prema sjećanjima svoje sestre Jenie Correli o životu u Japanu i zahvaljujući romanu Pierra Lotija o gospođi Krizantemi.
Danas jedna od najpopularnijih, ova je opera na praizvedbi (1904.) u Milanu doživjela neuspjeh, no nakon što ju je Puccini prepravio i dopisao treći čin, u Bresciji je uspješno izvedena još iste godine.
Puccini je i dalje unosio promjene pa je ispisao pet verzija i tek se peta (1907.) smatra „standardnom“. Junakinja priče je 15-godišnja djevojka iz Nagasakija Cio-Cio (leptir) san koja se udala za mornaričkog časnika Pinkertona i smatra ga ljubavlju svojeg života (čak se pokrstila zbog udaje) dok se on ženi iz komocije (razvesti se može lako i bez posljedica).
Jednog dana on odlazi u Ameriku i ona ga postojano čeka. Provodadžija Goro predlaže joj novu udaju, sluškinja Suzuki je uvjerava da se Pinkerton neće vratiti i da ga zaboravi a slično misli i američki konzul Sharpless (koji tada saznaje da Pinkerton i ona imaju sina).
Želeći odvesti sina u Ameriku, Pinkerton dolazi sa ženom u Japan, a kada Cio Cio san otkriva da se on oženio i da je više ne voli, predaje mu sina i ubija se…
Dok su u drugim Puccinijevim operama „male zaljubljene žene“ gubitnice u borbi za ljubav, „leptiricu“ ne samo da napušta voljeni muškarac, nego odvodi i njihovo dijete (ujak ju je prokleo na dan vjenčanja). Dirljiva sudbina Cio Cio san zahtjeva izvedbenu delikatnost u čemu je, po mom mišljenju, Anamarija Knego besprijekorna kako lijepim, zvonkim sopranom tako i smjernim pokretima kojim dočarava vrlo mladu djevojku, podjednako zanesenu samim muškarcem kao i njegovom pozicijom.
Priprema šminke i perike na pozornici na razini je dosjetke koju poništava njezina snažna pjevačka osobnost u kojoj se izmjenjuju nježnost i borbenost, patnja i nada, spremnost na žrtvu ako je to za dobro njenih voljenih…
Knego je u svojoj slojevitoj ulozi imala, osim pjevanja, niz zahtjevnih radnji: morala je pažljivo stupati po uskom mostiću (kojeg su radnici stalno pomicali uokolo), morala je paziti na istureni gipsani dio kimona (leptirova krila koja slama kada spozna Pinkertonovu izdaju) i morala je pažljivo baratati ogledalom čiji je slomljeni dio postao oružjem za samoubojstvo.
Lijepim su se glasovima istaknuli Bože Jurić Pešić u ulozi Pinkertona, Jurica Jurasić Kapun u tri uloge od kojih je najupečatljiviji bio kao konzul Sharpless, te mladi tenor Mislav Lucić kao Goro.
Zanimljiva glasovna i duhovna protuteža Cio Cio san je njezina sluškinja Suzuki u interpretaciji Dore Jane Kraljić, dok je ulogu Kate Pinkerton pjevala Gabriela Hrženjak.
Scenograf Alan Vukelić je pozornicu ispunio laganim zastorima preko kojih se protezao crtež grane i koje je osvjetljavao raznobojnim svjetlima i time, pretpostavljam, najavljivao emocije.
Kostimografkinja Sandra Dekanić odjenula je muškarce u skladu s njihovim funkcijama, sve žene u bijele kvazi-kimone s izuzetkom Cio Cio san čija je odjeća bila u raznim nijansama crvene s krutim „krilima“ na leđima (Ivan Duić), dok je dječja odjeća bez posebnih obilježja osim sinovljeve (Vito Godec) koja je u bojama američke zastave (pri tome je on izrazito plavokos dječak što je prilično nelogično).
Bilo je nekoliko tehničkih omaški poput jedva čujnih pjevača smještenih u pozadinu, zastor koji ostaje spušten iako zbor pjeva iza njega i nestanak prijevoda.
Možda ne bi bilo na odmet da su glavni junaci bili manje statični, ali tako su lijepo pjevali da to nije bilo presudno za sudbine njihovih likova.
Budući da je izvedba Puccinijeve opere „Madama Butterfly“ zaista izuzetno uspjela, uz obilježavanje „Puccinijeve godine“ mogla bi postati „početak jednog divnog prijateljstva“ između operne scene i HNK Varaždin.
Fotografije: Marko Ercegović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
