Plemićki grad Veliki Tabor pripada među najljepše i najslikovitije kasnosrednjovjekovne i renesansne utvrđene gradove kontinentalne Hrvatske, a nakon restauracije i rekonstrukcije predstavlja pravi arhitektonski dragulj u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja.
Veliki Tabor smješten (Košnički Hum) 333 metara iznad naselja Desinić, svojim bijelo obojanim ziđem i kulama koje nadvisuju crveni krovovi, djeluje poput krune na glavi uznositog vladara. Početak gradnje datiran je u sredinu 15. stoljeća, a stilske promjene odražavaju redoslijed.
Nesumnjivo, prva je izgrađena kasnogotička peterokutna kula (u početku stambeni palas), nakon čega su izvedene četiri polukružne renesansne kule spojene zidom (16.st), ali su određene promjene i dogradnje nastajale i kasnije.
Prvi vlasnik bio je Fridrik II Celjski (1378.(?) -1454.), najdulje su ga posjedovali (1502.-1793.) članovi obitelji Ratkay (dobivaju ga poklonom slavonskog hercega Ivaniša Korvina kapetanu Pavlu I Ratkayu za vojne zasluge), a među najpoznatijim kasnijim vlasnicima bio je slikar Oton Iveković (1919.-1938.).
Mada je do konačne obnove i uključivanja u MHZ dvor Veliki Tabor služio u različite svrhe (nerijetko neadekvatne), činjenica da praktički nikada nije bio napušten i da su ga uvijek pomalo popravljali („prva pada kuća u kojoj nitko ne diše“) osjetno je doprinijelo njegovoj dugoj postojanosti.
Legenda o nesretnim ljubavnicima
Veliki Tabor je omiljeno izletište ne samo zbog prekrasnog smještaja i bajkovitog izgleda, već i zbog legende o nesretnim ljubavnicima, Fridriku II Celjskom i Veronici Desinićkoj.
Fridrikov otac, Herman II Celjski (1361.-1435.) bio je izuzetno uspješan vojni i politički strateg, koji je spasivši (bitka kod Nikopolja, 1396.) kralja Sigismunda Luksemburškog (1368.-1437.), od njega dobio brojne posjede, a među njima cijelu Zagorsku županiju (1399.).
Brakovi između plemićkih obitelji puno su ugodniji način stjecanja posjeda i veza negoli ratovanja, pa je promućurni Herman svoju kćer Barbaru (1394.(?)-1451.) udao za kralja Sigismunda, dok je sina Fridrika II oženio Elizabetom Frankopan (1377./1386. – 1422.) koja mu je u miraz donijela brojne posjede.
Prema svemu sudeći, Fridrik nije puno vremena provodio uz svoju suprugu (rodila mu je dvojicu sinova, nasljednika Ulrika II (1406.-1456.) i Fridrika III koji nije preživio dječju dob) nego je veselo jahao svojim posjedima, ganjao ženske i bio sasvim neprimjerenog ponašanja, što je dovelo do njihovog razdvajanja (1414.).
Gdje su se i kada sreli Fridrik i Veronika (1380.-1425.) može se samo nagađati, jer nisu pripadali istim društvenim krugovima: on je bio grof Celjski, pripadnik moćne i bogate obitelji, dok je ona bila niže plemstvo ili čak pučanka(?!).
Ljubav je bila obostrana i žestoka, ali bez budućnosti, ne samo zbog društvenih razloga, nego i zbog njegovog važećeg (iako na daljinu) braka.
Svjestan mogućeg gubitka posjeda zbog sinovih romantičnih aktivnosti, Herman poduzima mirenje sina i snahe u Krapini 1422., no posljedica njihovog susreta je nerazjašnjena Elizabetina smrt (s Fridrikom kao sumnjivcem).
Mada suđen, Fridrik je oslobođen optužbe za umorstvo, pa se godine 1425. vjenčava s ljubljenom Veronikom i oboje se sklanjaju u Fridrihštajn.
Herman je bijesan zbog gubitka posjeda, pronalazi neposlušnog sina i zatvara ga u kulu Celjskog grada (danas se zove Fidrikova kula, a prema različitim izvorima u njoj je proveo od jedne do četiri godine).
Veronika uspijeva pobjeći, ali kada je ipak uhvate, Herman ju optužuje da je vještica, jer je nesumnjivo čarolijom uspjela zaluditi njegovog sina.
Veroniku oslobađaju optužbe, ali je moćni Herman zatvara u grad Ojstricu.
Tamo su je utopili ili u kadi ili u drvenoj posudi na dvorištu (17.10.1425.) i sahranili je u Breslavču.
Fridrik kasnije premješta njezine posmrtne ostatke u samostansku kapelu Jurkloštru. Zgoda o zabranjenoj ljubav između lakomislenog Fridrika i romantične Veronike koja, posredstvom okrutnog Hermana tragično završava, zapisana je u Kronici grofova Celjskih iz 15.stoljeća.
Međutim, izneseni podaci nisu nikome, osim povjesničarima, zanimljivi, jer svi odlično znaju kako se to doista zbilo
Dakle, prema toj opće poznatoj priči (nema veze što je legenda), Veronika je dovedena u Veliki Tabor, gdje su je zatvorili u malu izbicu bez prozora.
Herman ju je optužio da je vještica, ali ona je nakon dva dana oslobođena optužbe riječima: „Gospodine bane! Ta djevojka nije skrivila ništa, niti počinila kakav zločin. Jedini njen zločin je velika ljubav koju gaji prema Vašem sinu Fridriku.
Ljubav, poštovani bane, nikada nije bila grijeh, još manje zločin.
To je jedno od najljepših ljudskih osjećaja.
Time je suđenje završeno.“ (Kristina Pavlović, „Veronika Desinićka – žena koja nadahnjuje i povezuje“, katalog izložbe „Veronika Desinićka u slovensko- hrvatskom sjećanju“, Pokrajinski muzej Celje i Dvor Veliki Tabor, 27.6.-17.10.2018.).
Dakako, Herman takvim rezultatom nije bio nimalo zadovoljan, pa je naredio da se Veronika ipak usmrti, nakon čega je Veronika utopljena u drvnoj posudi na dvorištu Velikog Tabora.
Njezino mrtvo tijelo uzidano je na mjestu gdje se peterokutna kula spaja s ulazom u grad, pa se još uvijek „u dugim zimskim noćima, dok vjetar zavija, u Velikom se Taboru čuje plač nesretne Veronike“.
Usporedbom događaja zapisanih u kronici i ovih utkanih u legendi,vidimo da nema suštinske razlike: ne podudaraju se mjesta zbivanja i vremenska trajanja, ali su odlike likova i njihove međusobne veze ostale prepoznatljive.
Osim toga, legende su puno ljepše i lakše se pamte!
Fotografije ljubaznošću Muzeja Hrvatskog zagorja – Dvor Veliki Tabor
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
