Ljepota obljetnica jest što potiču da se prisjetimo, govorimo/pišemo i djelujemo u povodu nekoga ili nečega čiju obljetnicu obilježavamo. S druge strane, nedostatak obljetnica, posebice onih okruglih, jest što dolaze tek svako desetljeće, a one „okruglije“ deset puta rjeđe…
Da 2018.nije obljetničarska godina hrvatskog pjesnika i preporoditelja, ujedno austrijskog generala Petra Preradovića (Grabrovnica , 19.3.1818.- Fahrafeld, 18.8.1872.), možda bih na pitanje o Preradovićevoj prisutnosti u mojem životu, samo nehajno odmahnula rukom. Ovako sam pokušala popisati moje „susrete“ s njegovim imenom, pjesmama i mjestima na kojima smo oboje bili.
Odrasla sam na vrhu ulice Ljudevita Gaja(1809.-1872., preporoditelja i jezičnog reformatora), kojom sam godinama hodala prema središnjem zagrebačkom trgu (tada Trg Republike, danas Trg bana Josipa Jelačića).
No , kako „Ljudskom srcu uvijek nešto treba,/Zadovoljno nikad posve nije….“(Preradović, „Ljudsko srce“, 1847.) ,često sam hodala usporednom, Preradovićevom ulicom, u kojoj se, u mojim ranim školskim godinama, nalazila meni najdraža kuća- Knjižnica i čitaonica „Bogdana Ogrizovića“.
Istog dana, kada sam upisala prvi razred osnovne škole, postala sam članicom spomenute knjižnice, što sam još i danas, šest desetljeća kasnije…i knjižnica se nalazi još uvijek u Preradovićevoj ulici, ali na novoj adresi, pomaknutoj od sredine prema početku ulice (nerijetko ovu izuzetno popularnu zagrebačku knjižnicu zovu „Bogdanom“ ili „knjižnicom u Preradovićevoj“).
Nekada je na uglu Preradovićeve i Kovačićeve ulice bila neugledna i prostrana krčma „Dva ferala“ u kojoj su se održavala „Jutra poezije“, pa sam i tamo predano zalazila. Preradovićeva ulica počinje Trgom Petra Preradovića, koji je oformljen 1897.rušenjem skupine zgrada, a od tada je doživio niz preobrazbi (do današnjeg, jezivog izgleda započetog obnovom 1995.), pa mu se tepalo da posjeduje „šarm pariških malih trgova“.
Spomenuti trg je nakon Drugog svjetskog rata dobio ime Trg bratstva i jedinstva, da bi mu se izvorno ime vratilo u doba „velikh promjena imena“, devedesetih godina prošlog stoljeća. Bez obzira na formalni naziv ovog trga, nitko ga nikada nije zvao drugačije do – Cvjetni trg (nekada su cvjećarice svoje bukete prodavle na klupama, danas su smještene u nezgrapne kioske).
Središnji dio Trga (sve teže vidljivog zbog najezde stolova i stolica, šatora i prijetećeg zdanja trgovačkog centra) resi stojeća figura Petra Preradovića (rad Ivana Rendića, 1849.-1932.), dar kultnog kazališnog intendanta dr Stjepana pl. Miletića (1868.-1908.), postavljenog 1895. na Akademičkom trg, da bi na današnje mjesto prispio 1954. Ljupki trg (nekad) i izdignuti pjesnikov spomenik (vojnički gard, svitak u ruci) bili su idealno mjesto za ljubavne sastanke (znam o čemu govorim!).
Preradovićevo bolovanje okončano je smrću u austrijskom Fahrafeldu, sahranom u Beču i prijenosom posmrtnih ostataka u Mirogojske arkade (1879.) – nadgrobni spomenik osmislio je kipar Ivan Rendić („Domovina polaže cvijeće na pjesnikov grob“), a uklesani stihovi su završnica pjesme „Putnik“ (1844.): „U tvom polju daj mu groba/Tvojim cviećem grob mu kiti.“ Tradicionalni obilazak Mirogoja na Dan Svih svetih uključuje i Preradovićev grob,a sudeći po zapaljenim svijećama i obilju cvijeća, vrlo je omiljen među posjetiteljima.
Pitanje o Prerdaovićevim pjesničkim počecima je posve opravdano, jer odabir (vjerojatno iz obiteljskih i financijskih razloga) vojnog zvanja, obično podrazumijeva manje senzibilne ljude. Ipak, Preradović je već za vrijeme vojnog školovanja u Wiener Neustadt (Bečko Novo Mjesto 1830.-1838.) napisao na njemačkom jeziku pjesmu „Požar u Novom mjestu“(1834.).
Tokom osmogodišnjeg školovanja se, kako to zgodno piše, „pokatoličio i ponjemčio“ – boravak u austrijskom učilištu doveo je do zaborava materinjeg jezika, pa ga je iznova učio, kada se nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1840.) odlučio pridružiti Narodnom preporodu. Vojna služba sobom nosi stalne premještaje, pa se tako 1842. Preradović zatekao u Zadru.
I eto opet mojeg „susreta“ s njim: boraveći na otoku Ugljanu posjetila sam mjestašce Mali Lukoran (gdje je obitelj njegove prve supruge Paole (Pavice) de Ponte imala ljetnikovac) , jer su me mještani uvjeravali da još uvijek postoji veliko stablo ispod kojeg je Preradović čekao svoju ljubljenu Pavu(1828.-1855.) i oduševljen svitanjem, napisao pjesmu „Zora puca“ (1844., objavljena u prvom broju „Zore dalmatinske“, književnog preporodnog časopisa na hrvatskom jeziku).
Spomenutu pjesmu mnogi opisuju kao domoljubnu, mada neki analitičari tvrde kako je jednako tako riječ o ushićenju krajolikom – kako bilo, ionako gotovo nitko(osim stručnjaka) ne zna ništa osim refrena : „Zora puca, bit će dana!“, što ide u prilog objema tvrdnjama. Preradovićevo drvo sam svojevoljno odabrala!
Kada sam se već dotakla pjesničkog opusa, koji obiluje podjednako romantičnim domoljubljem kao i lirskim ljubavnim stihovima (u kasnijoj fazi nailazimo na mistične i povjesne teme, a poznat je i kao prevoditelj), onda ne mogu zaobići uglazbljene stihove na koje se svi uvijek raznježe: „Tko je srce u te dirno/da si tako sad nemirno?/Kao ptica u zatvoru/Za svijetom te želje moru:/ Nij u svijetu nebo tvoje;/ Miruj, miruj, srce moje“…..“Znam ja, ti bi mah na vrata/ Polećelo tvoga zlata!/Nije Milka tvoja više, /Već za drugog ona diše,/Drugi ljubi zlato tvoje;/Miruj, miruj, srce moje!“(„Miruj, miruj, srce moje!“, 1845.).
Nekada su ljudi zajednički putovali vlakom i autobusom , pjevajući već nakon prvih prevaljenih kilometara i ova „starogradska“ pjesma, kojoj mnogi ne znaju tvorca, bila je izuzetno rado i često pjevana (pouzdano tvrdim).
U nježnim i zaljubljivim godinama, kada nas pogađa svaki prijeki pogled „ljubljene osobe“, bila je prilično popularna prva strofa pjesme „Mrtva ljubav“ (1845.): „Gdje ću tebe, o ljubavi moja, /Sad zakopat kad si izdahnula?/ U mom srcu nije ti pokoja,/Jer si pokoj sav mu razmetnula.“
Poput poslovice često se citira početak soneta „Ljudsko srce“ (1847.): „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, /Zadovoljno nikad posve nije:/Čim željenog cilja se dovreba,/Opet iz njeg sto mu želja klije.“
Primjetila sam, da stječući zrelost (što nema veze sa starošću, nego s iskustvom!) sve češće citiram, zapravo vapim početnim stihovima poeme „Putnik“(1844.) : „Bože mili, kud sam zašo!/Noć me stigla u tuđinju/Ne znam puta, ne znam staze,/Svud go kamen noge gaze…..“ . Nakon čega na usta obično nahrupi dubok i bolan uzdah (oni opakiji nešto i prokunu)
Moj inozemni susret s Preradovićem zbio se u Beču: stanujući u zgradi na adresi Ungargasse 38, svakog sam dana s kućnih vrata gledala u ploču pričvršćenu na zgradi preko puta, Ungargasse 39, dok nisam prešla cestu i pročitala natpis (na hrvatskom i njemačkom jeziku): „U ovoj je kući boravio posljednje dvije godine svoga života Petar Preradović (1818.-1872.), veliki hrvatski pjesnik. U spomen 150 godišnjice njegova rođenja ovu ploču podiže Jugoslavenska akdemija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Wien 1968.“
Dakako, obišla sam i rodnu kuću, danas Preradovićev muzej u Grabrovnici (oformljen također 1968.) čija se muzeološka obnova očekuje u ovoj godini, čime će ovaj kraj dobiti ne samo jedan memorijalni kulturni spomenik, već i nezaobilazno mjesto za sve one koji stvaraju ,čitaju ili slušaju poeziju (svi navedeni stihovi i podaci u gornjem tekstu preuzeti su iz zbirke izabranih Preradovićevih pjesama „Ljudsko srce“, nakladnika MH –ogranak Virovitica, 1996.).
Ali, moje individualno druženje s Preradovićem (koje će nesumnjivo dvjestota obljetnica rođenja intenzivirati) nije došlo kraju: nedavno sam na mjestu bookcrossinga (besplatne rezmjene knjiga) zatekla roman Paule pl. Preradović (Preradovićeve unuke) „Pave i Pero“ u prijevodu Božene Begović koji je godine 1940.u Zagrebu izdao Ante Velzek u biblioteci „Svjetski pisci“. I eto povoda za novu priču!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
