O temi nasilja u braku razgovarali smo s psihologinjom, doktoricom znanosti Majom Mamulom, koja je progovorila i o najčešćim žrtvama silovanja gdje su su mlađe osobe te kojima se lakše manipulira.
O silovanju koje se događa unutar četiri zida rijetko se javno govori, pa je čak i sama žrtva često prisiljena skrivati da živi s nasilnikom u strahu od osude okoline. Žene koje su uspjele izaći iz nasilnog braka često naknadno svjedoče kako zaklon i spas ne mogu pronaći ni kod najbližih, jer će ih nasilnik tražiti i naći. Zbog toga su adrese skloništa za žene žrtve nasilja, organiziranih u svim županijama, tajne, jer bi ih nasilni partneri inače pronašli i osvećivali se i njima i onima koji su im pružili zaštitu.
O tome što takve činjenice govore o našem društvu, koliko je nasilje usmjereno prema ženama kod nas rašireno i kako mu stati na kraj, govorit će se na 1. međunarodnoj konferenciji o seksualnom nasilju u Hrvatskoj 23. listopada u Hrvatskom saboru. Jedna od organizatorica konferencije je Maja Mamula, osnivačica i koordinatorica „Ženske sobe – Centra za seksualna prava u partnerstvu“. Kao psihologinja, doktorica znanosti, posvećena je educiranju psihologa i drugih stručnjaka o seksualnosti i nasilju. Autorica je brojnih istraživanja o seksualnim pravima žena u Hrvatskoj, a za svoj je rad 2010. od Skupštine Grada Zagreba dobila priznanje „Zagrepčanka godine“. Za konferenciju priprema predavanje pod naslovom „Prijaviti seksualno nasilje ili ne“, svjesna takav naslov predavanja neupućenima može zvučati kao da je iz nekog davno prošlog vremena.
W: Koji je povod za održavanje skore 1. međunarodne konferenciju o seksualnom nasilju u Hrvatskoj? Iz kojih zemalja dolaze sudionice? Očekuje li se da ćemo čuti praktične savjete i pouke iz europskih zemalja koje su uspješnije od nas u suzbijanju seksualnog nasilja?
Seksualno nasilje je u Hrvatskoj, ali i većini drugih zemalja, iznimno zapostavljena tema, okružena brojnim predrasudama i mitovima, okrivljavanjem žrtve, a najviše šutnjom. Kako je Ženska soba u svom radu posvećena upravo ovoj problematici te kako želimo problem učiniti što vidljivijim u cilju suzbijanja seksualnog nasilja i pružanja direktne pomoći žrtvama, jedna od naših dugogodišnjih želja bila je upravo organiziranje ovakve konferencije.
Čitava konferencija okrenuta je pitanjima pomoći žrtvama seksualnog nasilja, na što ukazuje i njen naslov „Sustav javnih politika i podrške za žrtve seksualnog nasilja“.
Ciljevi konferencije su: podizanje svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja prema ženama i djevojkama; upoznavanje nadležnih tijela i institucija s problemom nedostatne podrške za žrtve seksualnog nasilja; unaprjeđenje sustava podrške kroz razvoj i implementaciju javnih politika i potrebnih servisa; i uspostavljanje i jačanje međuresorske suradnje u pružanju podrške žrtvama i suzbijanju seksualnog nasilja.
Sudionice i sudionici dolaze iz Ujedinjenog kraljevstva, Islanda, Francuske, zemalja regije i iz Hrvatske. Radi se o osobama koje su svojim dosadašnjim radom, znanjem, iskustvom i ogromnim entuzijazmom već doprinijele u suzbijanju seksualnog nasilja, kako na svjetskoj, tako i na regionalnoj i lokalnoj razini. Upravo su tri glavne gošće izlagačice prof. Lizz Kelly, Guðrún Jónsdóttir i Catherine Le Magueresse iznimno važne stručnjakinje na ovom području, od kojih ćemo imati priliku čuti kako se problematika seksualnog nasilja tretira u zemljama u kojima postoje već značajniji učinjeni pomaci, što u zakonodavnom smislu, što u odnosu prema žrtvama i mehanizmima zaštite žrtava. Vjerujem kako ćemo od njih, ali i svih drugih sudionika/ca čuti iznimno važne komentare, sugestije i mogućnosti konkretnih mjera u cilju pružanja efikasnije, svrsishodnije i kvalitetnije pomoći i podrške svima koji su preživjeli seksualno nasilje.
W: Na konferenciji u Hrvatskom saboru održat ćete predavanje pod naslovom „Prijaviti seksualno nasilje ili ne“. Po čemu se primjećuje da takve dileme kod nas još uvijek postoje? Što pokazuju statistike seksualnog nasilja? Kakav trend na tom crnom području možemo očekivati sljedećih godina?
Odlučila sam se za takav naslov upravo na temelju svoje dugogodišnje prakse u radu sa osobama koje su preživjele seksualno nasilje. Formalno, imamo puno toga: zakonodavstvo, Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, edukacije osoba iz institucija, određene strategije i inicijative. U praksi, nemamo dovoljno! Zadnje izmjene Kaznenog zakona iz 2013. godine opet su dovele do smanjenja kazni za kazneno djelo silovanja od 1 do 10 godina, a znamo da se u praksi uglavnom izriču minimalne zapriječene kazne. Konkretno, kada u Žensku sobu dođe žrtva silovanja, trebamo joj objasniti kako je važno prijaviti nasilje, da će postupak na prvoj i drugoj sudskoj instanci trajati oko 5-6 godina, a da će počinitelj vjerojatno dobiti kaznu od godinu dana, kao i da će vjerojatno izaći iz zatvora nakon 8 mjeseci tj. nakon odsluženja 2/3 kazne. Zanima me tko misli da žrtvama takva perspektiva izgleda kao postizanje zadovoljštine i pravde?
Nemamo dovoljan broj servisa koje bi žrtvama pružale neophodnu pomoć i podršku, kako prilikom prijavljivanja seksualnog nasilja, tako i u procesu oporavka od preživljene traume. Samo kao primjer, prema preporukama Vijeća Europe zemljama članicama, na 200.000 žena treba postojati jedan centar za žrtve seksualnog nasilja. Ženska soba, u okviru koje djeluje takav centar, jedina je u cijeloj Hrvatskoj, a trebalo bi nas prema preporuci biti 11.
Nadalje, u značajnoj mjeri je očita neosjetljivost osoba iz nadležnih institucija koje rade sa žrtvama, što je dijelom uzrokovano nepostojanjem sustavne, kvalitetne edukacije za problem seksualnog nasilja. Takozvani „mit o pravom silovanju“ prisutan je na svakom koraku. Žrtve se još uvijek u velikoj mjeri okrivljuje da su svojim neodgovornim postupcima i lošim odlukama same dijelom krive za preživljeno nasilje.
W: Gdje su korijeni seksualnog nasilja? Kako tolerancija na nasilje u društvu djeluje na seksualno nasilje? Kakva je uloga medija, filmova i televizije? Gdje rastu seksualni nasilnici?
Korijene seksualnog nasilja treba tražiti u patrijarhalnim i tradicionalnim obrascima i tretiranju žene kao svojine, privatnog vlasništva, objekta koji je tu da ispuni svoju rodno uvjetovanu ulogu, ali i da posluži kao uvijek dostupna razbibriga i zabava, pa tako i seksualna, bez obzira na svoje želje, potrebe i stavove.
Na žalost, kada pogledamo u različita vremenska razdoblja ili u različite dijelove svijeta, seksualno nasilje je vrlo rasprostranjeno i konstantan je izvor straha i prijetnje za žene. To bih dokazala i sa dvije tvrdnje. Prva tvrdnja je rezultat istraživanja Kershaw i suradnika/ca (2000) i glasi: „Silovanje je zločin kojeg se žene najviše boje.” Druga tvrdnja pripisuje se kanadskoj spisateljici Margaret Atwood, koja je izjavila: „Muškarci se boje da će im se žene smijati. Žene se boje da će ih muškarci silovati ili ubiti.”
Rastemo učeći se „čuvati“, a većina poruka zapravo nema smisla. Uče nas da ne hodamo po mraku, da se bojimo nepoznatih, da su počinitelji silovanja nekakvi bolesnici, „manijaci“, koji imaju različito oružje kojim prijete žrtvama (elementi mita o „pravom silovanju“). Istina je da se većina silovanja događa podjednako po danu i noći, od strane poznate osobe, bez upotrebe oružja, jer je razlika u fizičkoj snazi i prijetnja za život osobe i njoj bliskih osoba dovoljna da izazove šok i stupor.
Mediji kada i pokrivaju temu čine to, nerijetko, na senzacionalistički način, o čemu na žalost svjedočimo iz dana u dan, ne štiteći niti identitet žrtve na odgovarajući način.
Što se tiče počinitelja seksualnog nasilja, ne možemo govoriti isključivo o bolesnim osobama. Velika većina počinitelja ima samo jedan glavni problem, a to je da smatraju kako je seks njihovo pravo, ako nekoga izvedu na piće, kao i činjenica da ne mogu povjerovati da je njihova supruga/partnerica osoba koja ima pravo odbiti neželjen seksualni odnos.
W: Koja je prosječna dob žrtava seksualnog nasilja? Koja je prosječna dob nasilnika? Kako je kod nas organizirana skrb za žrtve seksualnog nasilja i saniranje ožiljka? Kako je organizirana Ženska soba? Gdje se mogu javiti volonterke i kako vam mogu pomoći?
- Većina žrtava seksualnog nasilja su mlađe osobe, koje su idealne žrtve, koje se lakše zastraši i kojima se lakše manipulira, iako to ne znači da žrtve seksualnog nasilja ne dolaze iz svih dobnih skupina i socio-ekonomskih klasa. Što se tiče dobi počinitelja, i oni su najčešće iz mlađih dobnih skupina (do 30 godina), ali ih značajan broj dolazi i do dobi do 50 godina.
U Hrvatskoj je, kao što sam navela, briga za osobe koje su doživjele seksualno nasilje još uvijek na neodgovarajućoj razini. Nemamo dovoljan broj mjesta gdje se žrtve mogu obratiti za besplatnu i dugoročnu pomoć i podršku. Većina osoba koja radi sa žrtvama seksualnog nasilja nije prošla nikakav oblik specijalizirane edukacije važne u radu sa žrtvama takvih kaznenih djela.
U Ženskoj sobi djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja koji pruža besplatnu pravnu, psihološku i medicinsku pomoć, psihoterapiju, rad na proradi traumatskog iskustva, kao i rad sa bliskim osobama i članovima/cama obitelji žrtve. Sve naše usluge su besplatne, a žrtvama je zagarantirana apsolutna anonimnost i povjerljivost, kao i poštovanje. Javljaju nam se osobe iz cijele Hrvatske i s obzirom na mogućnosti, nastojimo iznaći rješenje i podršku za svakoga tko nam se obrati. Iz tog razloga godinama razvijamo mrežu kolega i kolegica koji se žele uključiti i povremeno nešto odraditi pro bono. Na žalost, to nije dovoljno. Treba nam organizirana i sustavna pomoć i podrška, ako stvarno želimo doprinijeti poboljšanju položaja žrtava, većem broju prijava, a time dugoročno i suzbijanju seksualnog nasilja.
Kod nas je uvriježeno da se ženama u intervjuima postavljaju pitanja o tome kako usklađuju privatni život s poslom, a muškarcima ne. Budimo tradicionalni – kako usklađujete privatni život i svoje poslovne obaveze u Ženskoj sobi? Očekujete li da će Vaša kći kad odraste živjeti u ljepšem svijetu?
Slažem se da je tradicionalno pitanje i slino bi voljela vidjeti da se i mojim muškim kolegama postavi takvo pitanje.
Kako usklađujem privatno i poslovno? Ovisno o danu kada me pitate. Nekad mi se čini da je sve sjajno i da to mogu, a nekad bi tukla glavom u zid, jer mi se čini da su mi svi kapaciteti preplavljeni. Takav dan je i danas. Imam malu curicu od godinu i pol, koja leži u virozi, a ja sam još uvijek na poslu. Vjerujem da nije teško zamisliti što mislim u ovom trenu o usklađivanju obaveza 
.
Istovremeno, znam da neću odustati i da ću se, kao i većina svih nas, truditi sa svakim novim danom naći odgovarajući modus operandi da probam svojim najdražima dati najbolje od sebe, a da na poslu i dalje mogu sa voljom i strašću raditi ono u što vjerujem.
Prošle godine je u Hrvatskoj prijavljeno 305 kaznenih djela protiv spolne slobode (90 posto žrtava su žene) i 521 djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (85 posto žrtava su djevojčice i djevojke). Međutim, podaci domaćih i svjetskih istraživanja ukazuju kako je upravo za seksualno nasilje najveća proporcija tamnih brojki i kako na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih. Prema podacima istraživanja Ženske sobe iz 2005. godine, 17 posto žena je doživjelo silovanje ili pokušaj silovanja. Kada taj postotak „prevedemo“, pričamo o gotovo 400.000 žena. Zastrašujuće. Pogotovo kada uzmemo u obzir da je navedeno istraživanja pokazalo kako 95 posto žena nije nasilje prijavilo.
Na žalost, zbog navedenih izmjena Kaznenog zakona i drastičnog smanjivanja zapriječene kazne za silovanje, kao i poruke koje time šaljemo društvu, bojim se da će se sve manji broj žrtava odlučivati na prijavu.
Uz dopuštenje: Ženska soba – Centar za seksualna prava
