Intervju sa sakupljačem zbirke predmeta Nanijem Poljancem u Muzeju „Ljudski muzej Rogaška Slatina“ ili kako se još naziva i Kunshaus prikazuje svojim posjetiteljima pravo blago sakupljeno kroz niz godina. Zbirka je to potpuno raritetnih predmeta iz privatnih života ljudi koji su postigli mnoga značajna postignuća, poput Nikole Tesle ili ljudi koji su zablistali u svojoj slavi. U ovom bajkovitom muzeju otvaraju se sve ljudske emocije u susretu s impresivnim eksponatima koji su dio svačije prošlosti, ali i sadašnjosti.
W: Gajite veliku strast prema sakupljanju autentičnih predmeta. Što točno predstavlja Vaš muzej u Rogaškoj Slatini?
To je sigurno da gajim veliku strast i ljubav prema sakupljanju autentičnih predmeta što se osjeća iz same kolekcije pa i iz toga kad imam čast, da osobno vodim zainteresiranu grupu gostiju po zbirci – onda skupa doživimo obostrani trijumf . Oduvijek, od kada znam praktično za sebe, moja koncepcija i strast za kolekcionarstvom je u tome, da mogu dijeliti neke lijepe eksponate sa što više ljudi. Nisam onaj „kalibar“ kolekcionara koji drži neku sliku ili neki drugi predmet u sefu i nikome je ne pokazuje…
Ljudski muzej Rogaška Slatina smješten je u Aninom dvoru gdje se uz zbirke staklarstva, grafika Kurta Mullerja, zdravstvenog parka i vode predstavlja još tri potpuno različite kolekcije koje su raspoređene na 123 m2, u tri prostora.
Prvi prostor u Ljudskom muzeju predstavlja Domoznansku zbirku, koja je vezana za moju dragu Rogašku Slatinu gdje živim od svog prvog dana života i tu ću ostati sve do kraja do 2069. godine (Nani Poljanec – ljudski ustvarjalec *1968+2069), kada ću završiti svoj zadnji projekt.
Sam prostor muzeja po nacrtu asocira na Wandelban – natkriveno šetalište, građevinu, koju su nažalost 1982. srušili, a ja nastojim taj način podsjetiti goste da je to postojalo…i upravo u tom dijelu muzeja nalazi se 7 različitih tema u vitrinama. U prvoj je predstavljena Antonija Kulčar Prut ili kraće iznimno poznata „Foto Tonka“, koja je započela svoju priču u Varaždinu u kojem je rođena 10. lipnja 1887, te dalje nastavlja s radom u Zagrebu i u Rogaškoj Slatini u kojoj
je 24. rujna 1971. godine i umrla.
2015. godine su Klovićevi dvori u Zagrebu napravili prvu ozbiljnu izložbu na svjetskom nivou Foto Tonka, gdje je po prvi put predstavljena jedna od najvećih hrvatskih umjetnica fotografije na njoj dostojan način. Autorica izložbe je bila dr. Lovorka Magaš Bilandžić i kustosica Iva Sudec Andreis. Zbog moje kolekcije Tonkinih fotografija, negativa na staklu, razglednica i časopisa, a vezanih za kraljevsku obitelj Karađorđević bio sam i ja pozvan da surađujem s nekim informacijama iz tog područja i s nekoliko eksponata. Bila mi je velika čast, da sam uspio u suradnji s Klovićevim dvorova i slovenskim Zavodom za turizam i kulturu Rogaška Slatina, dovesti tu legendarnu izložbu i u Aninu galeriju u Rogašku Slatinu u srpnju 2015. godine.
Nasta Rojc 1931, Aleksandar I. Karađorđević;Portretiran na Bledu
Izložba je gostovala još u Varaždinu i tako obišla sve gradove gdje je bila majstorica Tonka bila aktivna. E pa vidite kako je to, ako nešto voliš, onda o tome pričaš do kraja…No tu je i kolekcija knjiga o Rogaškoj Slatini, čaša – od onih najstarijih iz 1850. godine, pa do modernijih koje su pravljene u staklarskoj školi i u Staklarni Rogaška.
W: Što sve posjetitelji mogu obići i razgledati u ovom čarobnom muzeju?
U muzeju se još može razgledati i jedna divna i bogata zbirka mineralnih voda Donat Mg i Tempel pa i poznatog pića Cockte, koja ima jedinstvenu priču vezanu za Rogašku Slatinu. Sva navedena pića se pune u Rogaškoj Slatini a sama tvornica je dio Atlantic Grupe. I tako čekam, da me jednog dana sa svojim posjetom iznenadi i njen vlasnik Emil Tedeschi 
U zbirci su i neki dokumenti vezani na znamenite osobe koji su bili gosti Rogaške Slatine od Ive Andrića, Josipa Juraja Strossmayera, cara Franje Josipa, kneza Mihaila Obrenovića koji je sa jednom našom sugrađankom imao vanbračnog sina Vilija.
Zatim stvari vezane za Aleksandera Girardia, austrijskog komičara koji je započeo karijeru kod nas i postao toliko slavan, da su po njegovom prezimenu nazvali slavni Giradi šešir, koji je bio modni trend po cijelom svijetu …onda je tu i kolekcija postolara Ivana Zagode, koji je radio u Wandelbanu…i to je na „ u kratko“ opis Domoznanske zbirke.
Srpski veleposlanik u Sloveniji g. Aleksandar Radovanović, Milena Štatkić referentkinja za kulturu, Nani Poljanec, Božo Dimnik, princeza Brigitta i Nj. Kv. Princ Vladimir. A. KarađorđevićW: Jedna od prostorija ovog muzeja predstavlja biser svih eksponata, kolekcija izvornih predmeta vezana za kraljevsku obitelj Karađorđević. Što se u njoj nalazi?
U jednoj od soba nalazi se biser mojih kolekcija. Kolekcija vezana na Kraljevinu SHS i kasnije Kraljevinu Jugoslaviju. A neposredno je vezana zbirka na kraljevsku obitelj Karađorđević. Tu se nalaze značajni dokumenti, pisma, potpisane fotografije.
Istaknuo bih tri umjetničke slike koje su najzanimljivije zbog njenih autora, dvije hrvatske i jedan hrvatski umjetnik. Naime, najprije sam kupio portret kralja Aleksandra I Karađorđevića. To je salonski kvadratni format slike, ulje na platnu, kojeg je naslikala poznata portretistica Nasta Rojc 1931. godine na Bledu, gdje joj je kralj pozirao. To je jedan vrlo lijep portret. Portret trinaestogodišnjeg kralja Petra II.
Davne 1936. godine stvarala je, na žalost publici manje poznata odlična slikarica Ivanka Bukovac kćerka slavnog Vlahe Bukovca. Slika je naslikana sličnom tehnikom kao Mona Liza. Naime ta tehnika dočarava „pogled koji prati gledatelja.“, jer se na slici Ivanke Bukovac uočava kako kraljev pogled slijedi promatrača slike bilo gdje da on stane.
Treći portret kraljice Marije naslikanu u stilu čarlstona izradio je 1926. godine Joso Bužan. Tu sliku mi je poklonio jedan gospodin iz Ljubljane, koji se na to odlučio nakon što je pročitao članak o posjeti muzeju princa Vladimira. Istaknuo bih da već duže vrijeme tražim Bužanovu sliku na kojoj je naslikao sve prinčeve uz Bledsko jezero, kraj dvorca Sovobor, kasnije nazvane Titova vila odnosno današnje Vile Bled. Slika se nalazi negdje u Hrvatskoj i možda mi uspije do nje doći upravo preko ovog intervjua .
U zbirci se nalazi više fotografija sa potpisima kraljevske obitelji Karađorđević no posebno mjesto zauzima butelja vina iz prve kraljevske serije 1931. godine iz vinskog podruma Kralja Aleksandra I na Oplencu. Također sam uspio doći do manžeta za košulju Petra II. … i svakako se još može vidjeti još puno eksponata koje je najbolje vidjeti u živo…
Treća prostorija muzeja posvećena je filografskoj kolekciji Ljudskog muzeja Rogaška Slatina. Filografija je područje kolekcionarstva za skupljanje potpisa ili internacionalnih autograma raznih osoba. Od predsjednika, kraljeva, znanstvenika, sportaša, astronauta..
Nabrojati ću par najpoznatijih iz moje kolekcije: Juri Gagarin, Ita Rina, Josip Broz Tito, Dalajlama, Stjepan Mesić, Dražen Petrović, kao član kadetske reprezentacije Jugoslavije iz 1981 godine, Svetozar Gliogorić, Eva Ras, Milena Zupančič.
Istaknuo bih stjuardesu koja je preživjela pad bez padobrana, Vesnu Vulović, iz visine više od 10 tisuća metara iz aviona JAT-a 1972.
Tu su i Jerica Krušič, Ernest Klančink Akažu, Roman Uranjek iz grupe IRWIN…pa sve do radnika-fizikalaca iz Bosne koji su gradili Anin dvor. Pr tome naglašavam moj karakter u kojem su za mene svi ljudi predsjednici, kraljevi i obični radnici… Svi su dobili mjesto u kolekciji , jer sve što je potrebno je da osjetim njihovu osobnost. U kolekciji osobnih predmeta uz potpis je i gitara Aleša Boroša- Barnija na kojoj je komponirao pjesmu u kojoj govori i o Ljudskom muzeju, zatim naočale legendarnog spikera Miodraga Zdravkovića koje je nosio 5. svibnja 1980. godine izgovorio na malim ekranima: „Umro je drug Tito…“, pa prvi frak Stefana Milenkovića…
Nani Poljanec u ulogi Don Corleona u emisiji HirBar (7 sezona od 2004 do 2010) na nacionalnoj TV Slovenija sa legendarnim nogometašem Zlatkom ZahovićemW: Od kada ovaj muzej datira?
Ljudski muzej datira od 2005. godine, kad sam po prvi put izložio svoju sobu u izložbenom prostoru bivšeg Grafičkog muzeja u Staroj direkciji. Od 21.do 31. listopada 2005. postav je razgledalo, za Rogašku Slatinu, rekordnih 1.052 posjetitelja u prvih 42 sata, koliko je bio muzej za tih 11 dana bio otvoren. To je bio nadnaravni osjećaj. Svi posjetitelji su taj projekt srčano primili jer je bio iskren i jednostavan. I tako je došlo i do ideje izlaganja stalne kolekcije, koju sam otvorio za javnost 9. srpnja 2009. s projektom muzeja u Rogaškoj Slatini. Kulturno turističko središte bilo je izgrađeno velikom brzinom, od ideje do otvaranja Aninog dvora, 21. rujna 2012 godine. Svakako bih posebnu zahvalu dao kroz ovaj intervju našem izvanredno sposobnom gradonačelniku mag. Branku Kidriču i njegovoj odličnoj ekipi.
W: Emocionalno ste vezani za sve predmete u vašoj zbirci no koje biste posebno izdvojili i kako ste došli do njih?
To su svakako originalne fotografije sa potpisom Foto Tonke. Onda je to frak princa Andreja Karađorđevića, najmlađeg sina kralja Aleksandra i kraljice Marije, i dva odlikovanja prvog stupnja, koje mi je poklonila njegova treća žena princeza Eva Marija Karađorđević, s kojom sam prijatelj od studenog 2009. godine. Paket sa frakom princa Andreja sam primio 7 dana pred otvaranjem Aninog dvora. To je bio neopisiv osjećaj sreće.
Onda je tu zadnji politički testament Petra II. iz 1943. godine. Manžete s monogramom Petra II koje mi je poklonio nažalost preminuli dr. Ljubomir Kostić, svjetski poznati kirurg. Manžete mu je mladi kralj poklonio 1938. za rođendan jer mu je bio najveći prijatelj od 1936. pa sve do 1941. godine. Liječnik mi je ispričao i neke priče, koje nisu nigdje zapisane. Naime dr. Kostić i kralj su bili skupa sa još nekoliko školskih drugova 1939. godine na Triglavu. I tako sam i ja došao na ideju i na 90. godišnjicu rođenja zadnjeg kralja Jugoslavije, 6. rujna 2013. godine, organizirao sam „ekspediciju“ na Triglav. Bio sam glavna atrakcija jer sam umjesto vrhunske planinarske opreme otišao do Aljaževog stolpa u čizmama iz 1956. godine i u sakou sa kravatom kao Petar II …
Posebno mi je draga maketa razarača Dubrovnik iz 1935. godine…a od potpisa su mi vrlo dragi Gagarinov, Brozov i Teslin. Kada sam radio veliku izložbu iz tog razdoblja 2008. godine i izdao prvu knjigu iz filografije u povijesti Slovenije izučio sam svoj nov potpis koji je kompilacija potpisa nabrojanih: Jurija, Josipa i Nikole.
W: Kada ste počeli sanjati o svom muzeju, koji danas predstavlja jedinstvenu skupocjenu zbirku eksponata?
Djelomično sam već odgovorio na to pitanje. Ali točnog datuma nemam. Postavke originalnih eksponata sam sanjao od djetinjstva. Muzeji su me privukli već kao malog dječaka, kad smo kao dio školskog programa posjetili Kumrovec…upaljač druga Tita, njegova uniforma, pisaća mašina na kojoj je pisao Edvardu Kardelju…to su bile za mene relikvije. I tako sam zavilo muzejsku scenu s kojom ću živjeti do kraja svoga života i to je od viših sila podareno poslanstvo, na kojeg sam vrlo ponosan i respektiram tu privilegiju.
Nani Poljanec i John Cleese na otvaranju starog – novog mosta u Mostaru 2004. godineW: Družite se pojedinim članovima kraljevske obitelji Karađorđević. Umjetnički portreti kraljevske obitelji Naste Rojc, Bukovca i ostalih autora te obitelji čine također dio zbirke muzeja. Još niz raskošnih izložaka posvećenih kraljevskoj obitelji Karađorđević čini poseban odio muzeja. Kako je došlo do toga da se ciljano usmjerite na to?
Neke od slika i eksponata sam već opisao. Ali mogu više reći o nekim konkretnim „slučajnostima“ koje nisu niti malo slučajne. Moje ime Nani Poljanec upotrebljavam kao umjetničko ime od 1993- godine, a službeno se zovem Aleksander Stanislav Jurkovič (nisam u rodu sa Beti Jurković, na žalost) i moji su mi rekli, da sam dobio ime po kralju. Kao malom mi je to vrlo godilo. Kralj Aleksandar je po prvi put posjetio Sloveniju dolazeći u tadašnji Rohitcsh Sauerbrunn (ime Rogaške Slatine za vrijeme austorugarske) pod pseudonimom Grof od Avale sa ađutantom Geremićem. To je bilo 18. srpnja 1909. godine. Na taj dan je i moj dan rođenja. A moja baka – djevojka iz sela Sečovo, radila je tridesetih godina u Beogradu, gdje je rodila mog oca 1931. godine. Kako je moj otac rođen kao beba koja je težila 5,5 kilograma, što je bio jedinstveni rekord, baka je od strane bolnice primila kao nagradu Aleksandrov dukat…i tako se polako počela kompletirati ta moja priča koja je duga za jedan roman…
Doživio sam i neke nad prirodne momente, kad sam fokusirao svoje misli na točno određenu želju za nekim novim eksponatom i tako i došao do njega uz maksimalan trud. Sistem takvog načina rezoniranja sam podsvjesno naučio od Teslinih sistema razmišljanja…To je nevjerojatno i čudesno, ali istinito. Ako dođete u Anin dvor možete sve to doživjeti.
W: Koja Vam je osoba, od svjetski poznatih ljudi s kojima ste bili u direktnom kontaktu kada je muzejska zbirka u pitanju, ostala u posebno lijepom sjećanju i zašto? Tko vas je neobično iznenadio?
Prvu veliku emociju sam doživio na audijenciji na Kraljevom dvoru na Dedinju u Beogradu kod Nj. Kv. Princa Aleksandra Petrovog Karađorđevića i njegove supruge princeze Katarine. To mi je bila dugogodišnja želja i ona mi se ostvarila. Jednom običnom čovjeku – ljudskom stvaratelju, koji sam kao mašino bravar (kao Tito) došao na dvor mog imenjaka….Neopisivo!
Sam Nj. Kv. Princ Vladimir Andrejev Karađorđević se sa suprugom Princezom Brigittom odazvao mojoj pozivnici, da prisustvuje mojoj 25. godišnjici stvaranja u kulturi 1988 -2013. Ja sam za njh dvoje uz pomoć svih građana i tvrtki Rogaške Slatine koncipirao protokol, kojeg sam zamislio kako je bilo davne 1931. godine kada je dolazi u goste Kralj Akleksandar s kraljicom Marijom…Od razgledanja parka, Kristalne dvorane Grand hotela gdje se u pozadini jedne slike nalazi slika Kralja Aleksandra, autora Ivana Vavpotiča, zatim posjet Staklarni, a princ je protokolarno zasadio javor uz Poduzetnički inkubator u znak prijateljstva. Ručak sam dao sastaviti iz menija dinastije Karađorđevića koji je dio moje kolekcije iz godine 1915-1930, a kraljevski par je spavao u apartmanu Hotela Aleksander gdje je 1909. godine spavao Kralj Aleksandar I.
Ponosan sam i na poznavanje s najvećim šahistom ex Jugoslavije Svetozarom Gligoričem, koji je sa 84 godine počeo svirati klavir, a s 88 godina izdao je svoj autorski CD s muzikom za koju je napisao i tekstove, a neke od njih i sam otpjevao. To je bilo u siječnju 2012. godine. Bila je to velika čast za mene no nažalost taj veliki majstor šaha i muzike umro je iste godine u kolovozu.
A svakoga čovjeka kojeg sam sreo i da je ugradila na neki način energiju u moj muzej je već neopisivo iznenađenje i moja velika privilegija.
Petar II. Karađorđević, fotografirala ga je Antonija Kulčar Prut – Foto Tonka, u kolekciji LMRS nalazi se original negativ na staklu formata 18x 24 cm
W: Da li ste u potrazi i dalje za novim eksponatima i što Vas momentalno najviše privlači?
Kad je počela ta ozbiljna priča negdje od 2005. godine nadalje, nema dana, da ne razmišljam o mojoj kolekciji i, da ne bih želio nabaviti bar neku sitnicu, koja bi zbirku obogatila. Ljudski muzej Rogaška Slatina je koncipiran kao živi muzej, koji se iz trenutka u trenutak popunjava. Puno sam već stvari prikupio i puno njih još čeka na mene ili točnije na moju kolekciju. Uvijek me privlače stvari s dobrom pričom i to može biti sitna dugmad, slika, potpisana fotografija, …svašta. No, možda i slika Josa Bužana portreta prinčeva na Bledu: Petra; Tomislava i Andreja…
W: Od kada datira skupljanje predmeta i kada se rodila ta ljubav prema prošlosti koja čini dio sadašnjosti, u neku ruku, u vašem muzeju?
Prvo sjećanje datira od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam kao sedmogodišnji klinac tražio tajne priče o predmetima na bakinom tavanu…i pronašao svoje prve kožne cipelice, koje su danas dio kolekcije u Aninom dvoru. Na tom tavanu rodila se ta ljubav prema starinama i poštovanje naše ostavštine, povijesti. Onda se ta ljubav širila i s prijateljstvima mnogobrojnih kolekcionara i pogotovo muzeja s kojim sam već surađivao. Na primjer Muzej novejše zgodovine Celje, kada smo 2009. godine postavili jednu od najvećih izložbi poslije 1941. godine na temu Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije sa nazivom „Kralj Aleksander med nami“. To je bila za mene velika referenca. I suradnja sa Zadužibinom Kralja Petra I. na Oplencu s pokojnim upravnikom Miladiniom Gavrilovićem i sadašnjim kolegom Draganom Reljićem…a tu trebam spomenuti i kolegu Miroslava Milutinovića iz Beograda, legendu auto-moto sportova bivše Jugoslavije, koji je autor knjige iz 2014. godine pod naslovom „Automobili i dinastija Karađorđević 1908 – 1941“ na kojoj je radio skoro deset godina i u kojoj sam čitajući je neizmjerno uživao. Jedan od najvećih intelektualaca kraljevske povijesti, arch. Dragomir Acović izjavio je da to nije samo najbolja knjiga o automobilima kraljevske kuće Karađorđević, nego najbolja knjiga o Karađorđevićima uopće. Naime, knjiga se bazira isključivo na provjerenim činjenicama.
W: Koji su muzeji u svijetu koje ste posjetili ostavili najveći dojam na Vas i zašto?
Teško bih istaknuo neki muzej, ali kao što sam već napomenuo, za mene su najautentičniji muzeji sa dobrim pričama i s čim više eksponata. Eksponat treba u čovjeku pobudi neku emociju i ne treba biti nužno skupocjen …Vrlo je bitna i postava kolekcije. Ja osobno nisam ljubitelj muzeja sa kompjuterskog ekrana, gdje trebam gledati 10 minuta neki filmić …. To se eventualno može gledati kod kuće. Pravi „old-skul“ muzeji treba, prikazivati one lijepe, rijetke, jedinstvene eksponate, koji su zanimljivi širem krugu posjetitelja. Iza svakog eksponata se treba naći neka lijepa priča koja privlači…Za djecu, goste iz inozemstva, umirovljenike, studente i obične laike, koji možda uz dobru promociju i predstavljanje određene kolekcije zavole to područje. A to je i poslanica muzejskih radnika i našeg muzeja. Da obogatimo našu prošlost – sadašnjost za budućnost.
Mogu se pohvaliti da sam oduševio jednog gimnazijalca Klemna Novaka, koji je vidio kolekciju autograma i došao do mene kako bi me upoznao. Od tada smo već dvije godine kolege i on je za to kratko vrijeme prikupio više od par stotina potpisa.
A moja je želja, da upoznam još više ljubitelja iz područja kolekcionarstva. Pogotovo iz perioda kraljevine. A najbolje će biti da svi koji ste se zainteresirali preko ovog intervjua na Wish hr portalu posjetite Rogašku Slatinu, koja je od Zagreba udaljena samo 80 km. To vam je divna ideja za produženi vikend. Dobrodošli !!!
Autor: Diana Mikloš
Nani Poljanec
Anin dvor Rogaška Slatina
Cvetlični hrib 1a
3250 Rogaška Slatina
+386 (0) 3 620 2651
E: anin.dvor@turizem-rogaska.si
Otvoreno od utorka do nedelje 9.00 – 17.00
Fotografije: Arhiv Ljudski muzej Rogaška Slatina
Zabranjeno reproduciranje!
