U SAD-u za napojnicu u restoranu budite spremni izdvojiti čak 15 do 20 posto, dok u Tajvanu, Japanu i Nepalu na taj običaj možete zaboraviti – smatra se uvredom. Zvali je napojnicom, mančom, bakšišem ili trinkgeldom, najvažnije je dati je od srca!
Običaj davanja napojnica razvijen je u engleskim vrtovima čaja
Po stolovima širom vrta bile su postavljene male, zaključane drvene kutije. Na svakoj od njih ispisana su bila slova T.I.P.S., skraćenica za “To Insure Prompt Service” – za osiguranje brze usluge.
Ako je gost želio požuriti konobara kako bi mu – iz često prilično udaljene kuhinje – donio još vruć čaj, ubacio bi novčić u kutiju postavljenu na njegovu stolu. I tako je nastao običaj davanja napojnica (sam izraz izveden je iz glagola “napojiti”, te predviđa da osoba kojoj se napojnica daje za taj novac može nešto popiti).
Danas je ovaj civilizacijski običaj raširen po čitavome svijetu, pa ipak je prilagođen lokalnim običajima.
Primjerice, negdje je visoka napojnica vrlo poželjna, dok se drugdje smatra nezamislivom uvredom. U svakom slučaju riječ je o običaju s kojim bi trebao biti upoznat svaki putnik namjernik u određenu zemlju, pa evo nekih osnovnih informacija…
U Americi darujte 15 posto
U SAD-u, gdje je sve industrija, i napojnice su industrijalizirane, pretvorene u brojke i postotke. Obvezno se daje 10-15 posto (20 posto ukoliko ste posebno zadovoljni), a napomena da se “napojnica rado prihvaća” istaknuta je na vidnom mjestu.
Daje se svuda i svima, bez obzira na kvalitetu usluge, stoga jer su konobari na minimalcu, to jest dobivaju samo zakonom određen minimum tako da ovise o napojnicama.
Vlasnicima ugostiteljskih lokala je to svakako dobro, a njihov glavni argument za održavanje takvog stanja jest da se tako osoblje više trudi oko gosta.
Praksa je otišla toliko daleko da se danas na mnogim mjestima uz račun odmah dodaje 15 do 20 posto kao “service charge” ili naplata usluge. Stav kako ne treba ostaviti napojnicu da se gazda nauči više plaćati osoblje ne stoji, jer se na taj način može kazniti jedino konobara.
Vlasnik sigurno neće reagirati povišicom satnice – dapače, pomislit će da je gost bio izuzetno nezadovoljan uslugom. I još nešto: porezna služba SAD-a procijenjuje koliko se na kojem mjestu od napojnica može zaraditi, pa se i taj prihod paušalno oporezuje!
Dakle, u restoranima i barovima ostavlja se 10 do 15 posto od računa, sobaricama 2 do 5 dolara po noći, vratar koji pozove taksi zaslužuje 1 do 2 dolara, nosači kofera 2 dolara po koferu, dok vodiči zarade desetak posto od cijene putovanja, a lokalni vodiči 3 do 5 dolara za dnevni izlet po osobi.
U Turskoj ćete ih dijeliti “šakom i kapom”
Širom Europe običaj davanja napojnice je različit: tako u Finskoj ne morate dati napojnicu taksistu, dok ćete u Turskoj morati imati pun džep kovanica i dijeliti ih svakome, čak i liftboju u hotelu.
Nigdje nećete puno izgubiti u financijskom smislu, ali ćete zato puno dobiti u upoznavanju običaja i mentaliteta neke zemlje. Glavno da dajete od srca, jer se dobro dobrim vraća.
U Francusku je ovaj običaj gotovo doveden do savršenstva
Posjetite li neki od francuskih cafea trebate imati na umu da, ako konobarica spusti i zadrži ruku na vašoj ruci, to ne čini kako bi ohrabrila vaš interes, već traži napojnicu.
Naime, bretonski istraživači otkrili su da konobari koji dodiruju nadlakticu gosta kad uzimaju narudžbu imaju dvostruku šansu dobiti napojnicu od onih koji to ne čine. Vrijednost napojnice, koja je izborna i vrlo niska u francuskim okvirima, budući da
Francuzi imaju “service compris” (usluga je uključena u cijenu) je također veća ako se primjeni “tehnika dodirivanja”.
Francuzi inače imaju dugu tradiciju socijalnog kontakta tijela, više nego primjerice Skandinavci, gdje je distanca između dva tijela (između konobara i gosta, između poslovnih ljudi i sl.) znatno veća.
U Njemačkoj ostavljajte samo 3 posto
U Europi mnogi restorani na račun dodaju “service charge”. Ako je tako, ne treba ostavljati napojnicu, osim nešto malo da se zaokruži račun. Ako naplata usluge nije uračunata, desetak posto na ukupni iznos računa je uobičajeno ostaviti.
Najmanje se ostavlja u Njemačkoj, oko 3 posto, dok je u u skupim londonskim restoranima uobičajeno ostaviti i 15 posto. Napojnica za taksiste u Europi je manje-više svugdje ista, oko 10 posto, dok nosači u hotelima, pogotovo oni bolji, očekuju 5 do 10 eura.
U Hrvatskoj je napojnica dugo vremena bila gotovo nepoznanica, no danas je taj običaj sve uobičajeniji. Napojnica u Hrvatskoj nije uključena u cijenu obroka ili pića pa se ostavlja gostu da, po vlastitoj procijeni, odluči je li zaslužena ili nije. Ako jest, uobičajeno je da iznosi oko 10 posto od iznosa računa.
Južna Amerika i Azija: što je više turista, to su veće napojnice
Mnogi restorani u Južnoj Americi dodaju 10 posto naplate usluge na račun i ne očekuje se više.
U Brazilu i Argentini se očekuje 15 posto, a u Ekvadoru, Boliviji i Peruu ispod 10 posto. Što je zemlja više pod utjecajem Amerike, proporcionalno tome raste i postotak napojnica.
U Aziji je nekada bilo nezamislivo platiti iznad cijene a danas se, pod američkim utjecajem (naravno, ne u svakoj zemlji) u restoranima ostavlja oko 10 posto.
U Koreji, Tajvanu, Singapuru i Nepalu ne očekuje se napojnica, iako je malo vjerojatno da će je netko vratiti ako je ponuđena, dok je u Kini zabranjena zakonom.
Velike razlike prvenstveno ovise o tome koliko turista dolazi u pojedinu zemlju. Generalno gledajući, što je više turista u nekoj zemlji, to turistički radnici i razno uslužno osoblje očekuje veće napojnice. Tajland, Indija, Malezija, Indonezija i ostale razvijene turističke zemlje očekuju 10 posto, a često i više. Za razliku od američkih i europskih cijena ovdje je 10 posto mnogo manji iznos pa je lakše dati napojnicu.
Svugdje treba imati osjećaj za mjeru, tako da treba znati kako i previsoka napojnica može povrijediti osjećaje.
Jeste li znali?
* Ruse se u svijetu smatra najdarežljivijim davateljima napojnica* Englezi smatraju znakom vulgarnosti i niskoga ukusa davati visoke napojnice
* Novopečeni bogataši ostavljaju veće napojnice nego stari, a žene obično manje nego muškarci
* Fotografiranje starice na ulici u Havani košta jedan euro
* Slikanje na devi kod piramida počinje besplatno, no ukoliko želite sići s deve treba dati bakšiš inače deva neće kleknuti.
Oni su uštedjeli...
Uz davanje napojnice vežu se i mnoge anegdote. Primjerice, u jednom pariškom restoranu s pet zvjezdica šef sale vratio je gostu mršavu napojnicu uz komentar: “Hvala, očito je vama potrebnija nego meni!”Poznata je i priča o Aristotelu Onassisu koji je problem davanja napojnice riješio tako da nikada nije nosio jaknu ili kaput, čime je uštedio tisuće dolara.
Tadašnji najbogatiji čovjek na svijetu rekao kako ima osjećaj da se od njega očekuje da svaki put samo u garderobi ostavi 10 dolara!
Tekst: Vladimira Paleček
