Mladi ljubitelj aviona Nikola Kovačević ekskluzivno za Wish portal govori kako je započela njegova ljubav prema avionima, odgovara na pitanje budi li fotografiranje adrenalin u njemu, objašnjava za naše čitatelje što je to planespotting te otkriva male tajne ovog divnog hobija.
Ovaj poduzetni mladić dolazi nam iz Velike Gorice, a svoje školovanje završava na Pravnom fakultetu i radi u struci. Njegov najdraži hobiji su fotografija, planespotting te filatelija od vrtićke dobi. Za sve ljubitelje ovog avanturističkog hobija preporučujemo da pročitaju intervju mladog Nikole Kovačevića čije je znanje o avionima impresioniralo redakciju Wish portala.
W: Možete li nam objasniti kako je započela Vaša ljubav prema avionima?
Ljubav prema zrakoplovima započela je spontano – promatranjem slijetanja na zagrebački aerodrom koji se vidio s prozora moje sobe u Velikoj Gorici, obiteljskim šetnjama do obližnjeg aerodroma vikendom, odlascima na aeromitinge koji su se osamdesetih redovito organizirali na vojnom aerodromu, a intenzivirala se tijekom Domovinskog rata, kada sam pratio vijesti o oborenim neprijateljskim avionima, da bih kasnije počeo intenzivno pratiti ponovno otvaranje hrvatskog zračnog prostora za civilne letove i razvoj domaćih zračnih prijevoznika. Budući da su redovi letenja bili besplatni i dostupni na aerodromu, mogao sam precizno znati u koje vrijeme slijeće i polijeće koji zrakoplov, ponekad sam po tome znao i koliko je sati bez gledanja na sat.
W: Možete li našim čitateljima u nekoliko rečenica opisati što je zapravo Planespotting?
Planespotting (u prijevodu opažanje, praćenje ili promatranje zrakoplova) je hobi koji se sastoji u praćenju zračnog prometa i zrakoplova, fotografiranju letjelica, obradi i objavljivanju fotografija na internetskim stranicama specijaliziranima za tu tematiku. Povijesno je planespotting nastao tijekom II. svjetskog rata, kada je stanovništvo prije izuma radara promatralo nebo i upozoravalo na dolazeće neprijateljske zračne snage, a kasnije se pretvorilo u hobi velikog broja ljudi diljem svijeta, koji se sa zrakoplovima susreću na različite načine – bilo da rade u zračnim lukama, bilo da često putuju, bilo da stanuju u blizini. S obzirom na današnje tehnološke mogućnosti pored fotografiranja zrakoplova prilikom slijetanja i polijetanja, te u zračnim lukama, razvija se npr. snimanje videozapisa koji se objavljuju na youtubeu, slušanje komunikacije pilota s kontrolom leta putem radio-veze ili čak tzv. contrail spotting, koji se sastoji u praćenju i fotografiranju zrakoplova koji krstare na velikim visinama. Tako uz korištenje teleobjektiva ili čak teleskopa na koje se spoji tijelo fotoaparata internet sve više preplavljuju zapanjujuće bistre i oštre fotografije zrakoplova koji lete na visinama od deset kilometara. Takvo što bilo bi teško izvedivo bez aplikacije flightradar, koja omogućuje praćenje zrakoplova u realnom vremenu na karti preko smartphonea ili računala.
W: Je li za vas ljubav prema avionima samo hobby ili ipak nešto više?
Za mene je ljubav prema zrakoplovstvu prvenstveno hobi, nešto u čemu uživam u slobodno vrijeme, ali ujedno je i dodatna motivacija za druge ljubavi – primjerice prema putovanjima i fotografiji. Slijetanje nekog rijetkog zrakoplova ponekad je dovoljna motivacija za žrtvovanje par sati za odlazak do zračne luke i strpljivo čekanje da se slikom ovjekovječi rijedak prizor. Taj hobi je i motivacija za praćenje raznih sportskih i političkih zbivanja, jer neuobičajeni gosti, poput ruskih hokejaša ili američkog predsjednika, često znače i dolazak neuobičajenih zrakoplova.
W: Najdraže iskustvo koje ste imali s avionima?
Moje najdraže iskustvo s avionima je let u kokpitu s pilotima, umjesto na putničkom sjedalu, pri čemu je preglednost puno veća nego kroz prozorčić u putničkoj kabini.
W: Budući da se bavite i fotografijom, možete li nam objasniti je li teško fotografirati avione?
Fotografiranje zrakoplova je prilično zahtjevno, jer je riječ o pokretnoj meti koja se fotografu prvo približava, a zatim udaljava, pri čemu se u svakom trenutku mijenjaju svjetlosni uvjeti (naročito ako je vrijeme poluoblačno), što znatno otežava pravovremeno namještanje svih ručnih postavki na aparatu. Moguće je fotografirati i s automatskim postavkama, no takve fotografije rijetko ispadaju dobro. S druge strane, kroz takvu vrstu fotografije stječu se vrlo korisna iskustva za fotografiranje općenito, a s obzirom na visoke kriterije kvalitete stranica koje objavljuju fotografije može se puno naučiti i o naknadnoj obradi fotografije. Pored samog fotografiranja, problematično je i doći na pravu lokaciju, jer obično je riječ o nepristupačnom terenu, nikad se ne zna na kojem će točno mjestu zrakoplov dotaknuti pistu, s koje će strane doletjeti, a ovisno o strogosti osiguranja pojedinog aerodroma potrebno je i unaprijed dogovoriti snimanje i ishoditi potrebne dozvole. Također treba uvijek paziti da sunce prilikom fotografiranja bude iza leđa snimatelja. Iako se nikad nisam bavio lovom, vjerujem da je osjećaj samog iščekivanja i fotografiranja vrlo sličan lovu vatrenim oružjem, jer je potrebno strpljivo čekati metu, a kada se ona pojavi, pravovremeno reagirati i biti precizan. Danas mogućnost pristupa internetu s mobitela znatno olakšava slikanje, jer je vrlo jednostavno provjeriti na stranicama zračne luke točno vrijeme slijetanja, ili na flightradaru provjeriti s koje strane zrakoplov slijeće.
W: Postoji li neko društvo ljubitelja aviona?
Postoje čitave spotterske zajednice, koje se druže prvenstveno u virtualnom obliku putem foruma, specijaliziranih stranica i društvenih mreža, ali i uživo. Npr. hrvatski spotteri komuniciraju i svoja druženja organiziraju putem Hrvatskog zrakoplovnog foruma koji djeluje i kao udruga, a postoje i Facebook stranice, npr. Croatian planespotters i 9aero – Croatian aircraft spotters. Česta su i spontana druženja ili organiziranja grupnih posjeta domaćim i inozemnim zračnim lukama ili aeromitinzima. Tako se npr. u Splitu već godinama tradicionalno početkom kolovoza organizira “aerodernek”, kao kombinacija fotografiranja uz pistu i druženja uz roštilj, a već nekoliko godina u Puli i Zagrebu se organiziraju spotterski dani, kojima uz pratnju osiguranja prisustvuje ograničen broj osoba koje su prethodno ishodile potrebne dozvole i prošle sigurnosne provjere. Najveći takav događaj zbio se spontano u studenome 2013., kada je u zagrebačku zračnu luku sletio najveći zrakoplov na svijetu – Antonov 225, i izazvao neviđenu gužvu i interes ljudi koje inače uopće ne zanima zrakoplovstvo. Netko je u šali objasnio da je to za spottere bio jednako značajan događaj kao dolazak Pape za vjernike.
W: Prednosti i nedostaci ove vrste hobby-a?
Prednosti ovog hobija su u tome što čovjeku nikad nije dosadno – u slučaju viška slobodnog vremena lijep dan se uvijek može provesti s fotoaparatom uz pistu, a kroz zajedničku ljubav prema zrakoplovstvu stvaraju se i nova poznanstva i prijateljstva, te organiziraju zajednička druženja i putovanja. Nedostatak je u tome što zauzetost drugim obvezama ili loši vremenski uvjeti često pokvare planove. Stvar može otežati i administrativna odluke zračne luke da zatvori terasu za posjetitelje, što se prije događalo samo tijekom hladnijih mjeseci, a sada se pretvorilo u cjelogodišnju praksu.
W: Vaš najdraži avion i zašto?
Nemam neki najdraži zrakoplov, jedino bi se moglo reći da su mi putnički zanimljiviji i draži od sportskih, teretnih i vojnih. Slično kao s poštanskim markama u filateliji, zrakoplov je zanimljiviji ako je riječ o nekom rijetkom, prastarom, skroz novom ili egzotičnom primjerku. Zadnjih godina imao sam tako prilike uslikati prastari teretni mlažnjak DC-8 kakav danas u pravilu leti samo u Africi, ili npr. Airbus A340 kompanije iz Francuske Polinezije koji je obavio charter let s hrvatskim navijačima koji su putovali na nogometne utakmice u Brazil. Isto tako ulaskom hokejaša Medveščaka u rusku KHL ligu pojavili su se brojni egzotični zrakoplovi ruskih kompanija koje rijetko lete izvan matične zemlje.
W: Koliko često putujete avionima i kakav je osjećaj kada ste u njemu, a kakav kada ga fotografirate?
Rijetko putujem zrakoplovom, ukupno sam letio svega šest puta (turistički i poslovno), ali dva leta bila su osobito zanimljiva, jer sam letio s pilotima u kokpitu. Osjećaj leta u putničkoj kabini, ako zanemarimo polijetanje i slijetanje, te visinu leta, vrlo je sličan osjećaju vožnje autobusom ili vlakom. Osjećaj prilikom fotografiranja je često pun adrenalina, slično kao kod bavljenja nekim sportom u kojem postoji meta i vremensko ograničenje.
W: Imate li neku posebnu želju koju bi željeli da Vam se ostvari, a vezana je uz avione?
Nemam neku posebnu želju vezanu uz zrakoplovstvo – najveći zrakoplov na svijetu sam već vidio, bio sam u kontrolnom tornju, sjedio u kokpitu Boeinga 747, letio u kokpitima manjih putničkih zrakoplova, pa se time nekako ispunilo sve ono što sam htio iskusiti.
W: Je li to skupi hobi?
Taj hobi košta onoliko koliko koštaju oprema za snimanje i putni troškovi ako se ide do nekih daljih odredišta. Solidniji ultrazoom kompaktni fotoaparat za amatersko snimanje može se danas nabaviti po cijeni malo boljeg mobitela, ali za vrhunske fotografije potrebni su DSLR fotoaparati s izmjenjivim objektivima čije su cijene vrtoglavo visoke. Međutim, investicija u fotoopremu nije ograničena samo na taj hobi, naročito ako se čovjek bavi i drugim fotografskim temama, a putovanja su, kao što kaže jedna poslovica, jedini trošak koji nas obogaćuje.
W: Koliko vremena provodite na zajednička organizirana okupljanja u svrhu planespotting?
Na zajednička druženja vezana uz planespotting potroši se nekoliko dana ili popodneva u godini, ovisno o broju organiziranih događaja. Kod tog je hobija zgodno što se može prakticirati i samostalno i u društvu. Često lov za dobrom fotografijom podrazumijeva i dugu vožnju biciklom ili šetnju, pa je u tom smislu riječ i o svojevrsnom sportu.
Autor: Marina Jakšić
Fotografije: Nikola Kovačević
Galerija slika
