Istinskih ljubitelja kulturnih priredbi u Zagrebu nema puno (u odnosu na broj stanovnika), pa većinu publike čine ljudi koji se, zbog nekih samo njima znanih i važnih razloga, moraju pojaviti.
Međutim, ne sazna li nitko o tome, onda je njihov trud uzaludan i to izaziva ljutnju. Prilagođujući se „novim društvenim običajima“ organizatori raznih događanja počinju angažirati fotografe da bi udovoljili porastu narcisoidnosti.
Kako su to obično bili uvijek isti fotografi, neke od njih sam počela pozdravljati , mada se nikada nismo upoznali. Među njima je bila i Nina Đurđević (1980.), akademski obrazovana snimateljica (film i TV) i fotografkinja koju sam slučajno upoznala, na njezinoj izložbu.
Razgledavajući izložene autorske fotografije (narudžbe ni ne poznajem) shvatila sam da mi je njezin smisao za humor izuzetno blizak i mada fotografira situacije ni nalik onima u mojem životu, apsolutno razumijem njezin vizualni jezik.
Ono što izvire iz njezinih fotografija je sposobnost da se šali na vlastiti račun, a ta rijetka ljudska osobina sasvim sigurno izdvaja Ninu Đurđević iz mnoštva (sigurna sam da ju je „fest“ razveselilo saznanje da se zove jednako kao slovenska predstavnica u natjecanju za Miss Universe 2013.).
Iako izložba „Poslov (ič) na“ u galeriji „Greta“ (2017.) nije bio moj prvi susret s Ninim autorskim radom , tada sam odjednom shvatila da je to autorica čija je umjetnička i duhovna struktura izvan uobičajenih „gabarita“ i čiji je društveni angažman osmišljen na pametan i nimalo naporan način.
Osobno smatram da pametno ne mora biti dosadno, a to mi je spomenuta izložba izravno potvrdila. Posljednja Ninina izložba postavljena je u KIC-ovoj Galeriji na katu ( 22.2.- 8.3.2022.) i sastoji se od 14 velikih fotografija u boji koje prikazuju autoricu kako kod kuće obavlja razna mala spremanja i čišćenja ili čita i razmišlja, baš kako to opisuju kratki tekstovi ispod fotografija.
Fotografije su snimljene u ožujku 2020., a naslov „Samoizolativna“ pokazuje da se radi o dvotjednom prisilnom boravku u stanu (nakon povratka s puta). Odjednom sve male „akcije“ dobivaju uteg prisile, pa u nama bude razumijevanje za autoričin položaj. Reklo bi se da joj nije teško: jede bananu, leži na divanu, pokušava nešto srediti… a to je tek dio od četrnaest fotografija.
Pogledamo li malo podrobnije njezine izraze lica, ne nalazimo ni radost ni smirenost već određenu napetost svojstvenu ljudskim bićima kada se (nevoljko) mire sa stanjem koje ne mogu promijeniti. Autorica je razumna i svjesna da treba pričekati određeno, zadano vrijeme i opet će sve biti „kao prije“, ali „ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije“ (Petar Preradović).
Iako se, na prvi pogled, radi o nevažnim scenama u neobaveznim uvjetima i sigurnom okruženju doma, meni ovaj ciklus djeluje kao krik pobune (a autorica tada još nije mogla znati što će joj sve nametnuti) i mada sam se smijala čitajući komentare, malo me je zeblo oko srca.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
