Kada sam posao na Put svetog jakova, imao sam malih problema s okom, konkretno ječmencem. Nisam ga izliječio, ali sam svejedno krenuo. Za moje vene na nogama ponio sam bandažu, mislio sam da će mi trebati, i zaista i trebaju. Onda je sam po putu dobio žulj, jutros sam ga se riješio te stavio na ranu propolis i gazu.
No ono čega sam se bojao, a nisam ništa ponio, dogodilo mi se. Probudili se moji hemeroidi. Znao sam da imam u kući domaći recept za mast, koju koristim kada mi treba već 20 godina, no prije polaska nikako taj recept nisam mogao pronaći. I pošao ja bez masti, i jučer kupio neku španjolsku, izgleda da ce vrijediti, malo se smirila situacija. I sad ti takav hodaj 20 km na dan.
Jučer sam sreo i prvog Hrvata na Putu, Tončija iz Pule. Mladi dečko odlučio poći, ide bez plana, gdje ga noć zatekne. On je čak ponio hrvatsku zastavu za nogometno navijanje za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ja imam šal sa našim kockicama, obješen na rancu.
Putujući tako u Azofri sretnem onu Amerikanku iz vlaka. Kada sam joj rekao za žulj, izvadila je neku mast i namazala mi stopala. Sve OK, samo ja nisam siguran hoću li koristiti ta kemijska sredstva za noge. Mori i ja podijelimo ujutro jednu tabletu magnezija i to je sve. Sada postaje toplije, do sada je bila prava jesen, pa ću češće stajat, izuti cipele i ohladiti noge.
Podijelili ću još jedno iskustvo, naime došli smo u Santo Domingo de la Calçada i htjeli ući u katedralu, a ona zatvorena. To je katedrala u kojoj su kokoši iz legende i danas u katedrali.
Spomenuta legenda kaže da su otac, majka i sin pošli na hodočasnički put iz Njemačke i stali u ovom mjestu u krčmi kako bi prenoćili. Krčmareva kćerka se zagledala u maloga, ali on nije “trzao”. Ona mu noću stavi srebrni kalež u torbu i ujutro ga optuži za krađu. Maloga Nijemca osude na vješanje. Roditelji odu kod glavara sela i mole ga za sinovljev život dok je za to vrijeme glavar ručao, a na tanjuru mu bijaše pečena kokoš. Reče glavar: “ako je vaš sin nevin ova kokoš ce poletjeti”. I pečena kokoš oživi i odleprša sa stola. Od tada u katedrali stalno imaju kokoši.
Dakle, Mori i ja posli vidjeti kokoši. Na glavnom ulazu strelice nas upućuju na stražnji ulaz, mi tamo, a oni naplaćuju ulaz u katedralu 
Okrenuli smo se i otišli ća.
Piše: Ivica Bota
