24. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat (21.-23.7. 2023.) ugostio je devet predstava među kojima su tri već imale premijere na zagrebačkoj plesnoj sceni, dok su ostale došle iz Francuske, Španjolske, Italije i Cipra.
Svake su večeri izvedbe na gradskom Trgu i u Loži bile besplatne, dok se plaćala predstava u Kaštelu Grimani gdje se nalazila „prava pozornica“, ali za razliku od prethodnih godina, izostale su stolice za publiku pa su gledatelji sjedili na niskim tribinama što je starijoj i invalidnoj populaciji bilo izrazito naporno; kako uživati u plesu ako ne znate kamo bi s vlastitim nogama?!
Središnja predstava prve večeri (Kaštel Grimani, 21.7.) bila je „Gran bolero“ u zajedničkoj izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla i skupine EN-KNAP iz Ljubljane (ZPA – Luna Lilek, Nika Lilek, Silvija Musić, Edi Schroetter, Linda Tarnovski, Karlo Topolovec; EN-KNAP – Nuria Capella Florensa, Mattia Cason, Davide Lafabiana,Tamas Tuza, Carolina Alessandra Valentini, Tina Habun) koju je koreografirao španjolski plesni umjetnik Jesus Rubio Gamo („Gran bolero“ je 2021. na istom mjestu prikazan u izvedbi madridskih i barcelonskih plesača).
Pod pojmom „bolero“ gotovo nitko ne pomišlja na tradicionalni španjolski ples ili na ženski kratki prsluk nego gotovo uvijek na 15-minutnu skladbu (trajanje ovisi o tempu) francuskog skla- datelja Mauricea Ravela (1875.-1937.) nastaloj po narudžbi plesačice Ide Rubinstein (1883.-1960.) koja je u koreografiji Bronislave Nijinske (1891.-1972.) u pariškoj Operi 22.11.1928. doživjela veliki uspjeh.
Glazbena „petlja“ jakog ritma mami na pokret pa nije neobično da je Ravelov „Bolero“ omiljena i česta inspiracija koreografima. Gamo nije posegnuo za origi- nalnom glazbom nego je predložak temeljen na Ravelovoj glazbi oblikovao Jose Pablo Polo pri čemu se početni, gotovo marševi korak postupno pretače u plesne figure (i glazba pos- taje prepoznatljiva) iako se skupina nikada ne raspadne na nezavisne pojedince.
Kostimi (Katarina Markov) u prvi mah djeluju „zbrda -zdola“ ali kako izvedba odmiče (uz dramatični dizajn svjetla – Leon Curk prema originalnom nacrtu Davida Picaza i zvuka Gal Škjanec Skaberne) tako se plesači sve brže kreću i skidaju odjeću pa neki ostaju potpuno nagi.
Nameće se usporedba španjolske i „naše“ izvedbe i čini mi se da je španjolska bila energičnija i senzualnija: iako je sve naoko bilo jednako, ništa nije bilo isto. No, uspoređujući ovu ljetnu, fes- tivalsku izvedbu u Svetvinčentu sa zagrebačkom premijerom u travnju 2023.,mogu s radošću reći da je ova osjetno bolja pa naslućujem da predstava posjeduje potencijal za daljnji rast.
Drugi „bolero“ bila je predstava „House bolero“ u koreografiji Mateja Kejžara (Trg, 23.7.) koja je nastala u povodu šezdesete obljetnice Studija za suvremeni ples i zato su zajedno nastupili sadašnji i bivši članovi Studija (ZKM, studeni 2022.).
Za razliku od izvedbe u kazalištu, urbani i socijalni faktori utjecali su na predstavu izvedenu na otvorenom(scenografija i dizajn svjetla Petra Veber) što je predstavi dalo posebnu draž. Najstariji plesači Drago Asić Lika i Andrija Laboš Jerry su jasno pokazali da tijelo može svašta ako ga pokreće pravi plesački nerv, pa onda nisu čudili „zahvati“ ostalih sudionika (Branko Banković, Ana Vnučec, Ana Mrak , Martina Tomić, Šimun Stankov i Ana Novković i Ida Jolić) ma koliko bili upitni.
Najveća vrijednost ove neobične predstave je sudioništvo različitih naraštaja, jer kako piše u katalogu, plešu plesači u dobi od dvadeset i jedne do šezdeset devet godina – a svi jednako voljni i svi jednako mladi!
Fotografije Andi Bančić, Jelena janković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
