Do sada najbolje prenoćiste na koje sam naišao na Putu svetog Jakova. Noćilo nas je dvadesetak, najbolje spavanje, nema škripe ni vrata ni kreveta ni poda, domaćini super. Jako ću ishvaliti taj Alberge na forumu.
Danas sam prvi dan cijeli dan hodao sa Morijem, mojim Japancem. Vidim da čovjek uči, kada god dođem do male oznake za put sa znakom sv. Jakova ja stavim kamenčić, a danas sam stavljao cvijet. I kada ja stanem, stane i on. I skine kapu, nakloni se i ide dalje.
Objasnio sam mu što predstavlja taj znak i on ga poštuje.
Dok hodamo on me prati, ja molim potiho, on je iza mene i ne ometa me. Pitam ga hoće li nešto učiniti ili napraviti u skladu sa svojom religijom, budizma, neće. I idemo dalje.
Tijekom puta opet smo naišli na križ za pokojnika, za jednu Dankinju koja je umrla na putu 2011.. Danas čujem da je prije par dana kod Orissona umro jedan Mađar, sve to pokazuje da Put živi, da je živi organizam, onih koji dolaze, onih koji jesu i onih koji su bili.
Jer samo na takvom Putu se živi i umire, boluje i liječi, plače i smije. Ne možeš prći jednu dionicu a da ne sretneš desetak ljudi, s raznih strana. I svatko ima svoju priču, svoju želju, svoj cilj. Danas sam prvi put sreo jednu poluhrvaticu, gospođica Pilić iz Švicarske, otac Hrvat a baka živi u Gunji. Te ovim putem pozdravljamo baku.
Još ne mogu dobro savladavati uspone. Baš danas se mislim kako sam ja to savladao Pirineje, a ne možeš male brežuljke. Ti mali brežuljci dođu odjednom, uspon od 15 -20% i krepaš dok ih savladaš, par puta se zaustavljam za uhvatiti zraka. Pirineji su bili konstantan uspon, ovi lagani usponi mi ne leže. A moj Japanac ode, i onda me dočeka u prvoj hladovini s bocom vode.
A da baš i nisam neki hodač, danas sam sam sebi potvrdio. Ima dva dana da me desno rame malo smeta u hodanju. Jutros stavljam sve na sebe i vidim da mi je kutija od fotoaparata na desnom ramenu, to je to, i stavim ja nju na lijevo. Nakon petnaestak min ista stvar, opet nešto u ramenu. I nakon tri dana ja skužim da postoje zatezači za naramenice, zategnem lijevu i sada je sve u redu.
I tko zna sto ću ja sa svojih 65+ godina još naučiti.
Piše: Ivica Bota
